Šetam neku večer gradom sa Snješkom, najboljom prijateljicom iz srednje škole. I kao i uvijek kad se nađemo, u trenucima se jako i glasno smijemo, nekim stvarima koje su samo nama smiješne. "A sjećaš se onoga..."- često rečenice uz hihot započinje Snješka i opisuje naše tinejdžerske doživljaje, toliko živo i detaljno kao da su se događali jučer.
Ja se pak sjećam nekih drugih detalja pa dopunjujemo jedna drugoj te vesele uspomene. I beskrajno nam je zabavno. Prolazeći tako preko Trga, pada mi na pamet jedna zgodna slika: kako to ustvari kroz siječanjsku zagrebačku noć Trgom smijući se prolaze dvije srednjoškolke, prerušene u sredovječne žene. A svi ti mladi ljudi pored kojih prolazimo nemaju o tome pojma, ništa i ne slute.
Kad pored vas na ulici prođe žena srednjih godina, pomislite li ikada da se u njoj još uvijek krije srednjoškolka? Kladim se da ne.
Ista emocija
Zabavlja me ta misao, ali tako je ustvari sa svima nama, zar ne? Sva razdoblja našeg života stalno su prisutna u nama i za nas su stvarna i živa, kao i ovo današnje doba. U nama zauvijek žive naše djetinjstvo i mladost, mi smo sva ta razdoblja. Ali drugi ljudi, koji nas mogu vidjeti samo izvana, bez razmišljanja nas doživljavaju kao samo i jedino ovo što smo danas.
No ipak - ima jedna stvar koja nas odaje, postoji nešto što ostaje isto i zauvijek mlado. Jeste li toga svjesni - da postoji dio nas koji gotovo da ne stari? Pogađate li što je to?
To je naš - glas! Ako ga niste uništili prekomjernom količinom cigareta, vaš glas će cijeli život zadržati i očuvati vibraciju vaše mladosti. Vaš glas je ustvari vibracija vas - jedinstvena, prepoznatljiva. Pijev vaše duše.
Nedavno sam gledala nastup grupa iz 80-tih u jednoj novogodišnjoj TV emisiji i zatvorivši oči slušala glasove Plavog orkestra, Crvene jabuke i Borisa Novkovića kako pjevaju hitove iz moje mladosti. Isti glasovi, identični kao i u tim davnim osamdesetima prenijeli su me s lakoćom unatrag i u trenutku mi je opet bilo 20. Blagoslov je to - bez obzira na to što pjevači stare, njihovi glasovi i dalje imaju jednaku notu i prenose onu istu emociju.
Mali izazov
A moja mama. Ima 82 godine, sva se sirota pogrbila i onemoćala i postala sjena one lijepe visoke žene kakva je nekoć bila. Ali kad je čujem telefonom, glas joj je sasvim mlad - kristalno čist i zvonak. Kaže mi da je ponekad, kad netko nepoznat nazove zbog ankete, oslove s gospodična - toliko im se mlad i živahan učini njezin glas. I tako moju mamu vlastiti glas podsjeća da u njoj još uvijek postoji, skrivena - ta gospodična.
Nije li to prekrasan dar prirode - to što naš glas vjerno čuva vibraciju naše mladosti? Što odaje da je naš duh bezvremen i da se u nama krije cijeli naš život?
Pa u tom tonu imam jedan mali izazov za vas: promatrajte danas sve ljude koje sretnete sa sviješću da se u njima kriju, osim odrasle osobe, i dijete i djevojka/mladić. Njih izvana na prvi pogled ne vidite, ali ako se obratite upravo njima (primjerice pitanjima o djetinjstvu ili mladosti), dozvat ćete ih na površinu. I tada će razgovor dobiti sasvim novu notu, a možda se počnete i nečemu zajedno smijati - baš kao Snješka i ja.
Sanjina savjetovanja i radionice potražite OVDJE.