Priča mi jučer prijateljica kako njezin suprug ima problema s poslovnim partnerom. Opisuje mi kako se taj čovjek ponaša prema čitavom timu i kako ih, iz razloga što je on donio tvrtki nekoliko poslova, na neki način sve ucjenjuje i ponaša se vrlo nefer. I to traje već nekoliko godina.
"Nije uopće problem u tome kako se taj čovjek ponaša, nego u tome što oni svi to trpe i dopuštaju mu", bio je moj komentar.
U misli mi je navrlo još nekoliko životnih situacija o kojima sam slušala u posljednje vrijeme.
Moju prijateljicu Vedranu suprug tretira na način koji nju čini vrlo nesretnom. Godinama.
Polaznicu Martu njen šef zatrpava toliko prekomjernim poslom da uopće više nema privatnog života. Godinama.
Katarina je glavni skrbnik za svoju peteročlanu obitelj i već je potpuno fizički iscrpljena, a njezin suprug (zdrav i u snazi) "naprosto ne može naći posao". Godinama.
Izrazite svoje potrebe i postavite granice
Svim tim pričama zajedničko je toleriranje neželjene situacije, ne izražavanje vlastitih potreba i ne postavljanje granica. Jako je važno zapamtiti da nam drugi ljudi "rade" ono što im mi dopuštamo da nam "rade". Zapravo, oni nam ne "rade" ništa. Samim činom nereagiranja, mi to "radimo" samima sebi!
Jako je puno takvih priča, kladim se da svatko od vas ima neku. Naprosto uđemo u određenu šablonu ponašanja i odnosa te kao da se ne možemo i ne znamo iz nje iskoprcati. I sama sam se nekoliko puta našla u takvim situacijama pa znam koliko je to teško. No, što nas drži u takvim odnosima?
Moj zaključak je da postoje dva glavna faktora:
Prvi je naš strah od ljutnje (čak i odmazde) druge osobe ako joj se suprostavimo – prastari strah usađen još u ranom djetinjstvu kad smo naučili da suprostavljanje autoritetima može biti opasno. Ili da ćemo biti odbačeni. Većina ljudi ima takav stari podsvjesni strah.
Drugi faktor je to što svi želimo biti dobri, a biti dobar izjednačavamo s = ne svađati se, ne napadati, ne suprostavljati se, ne zahtijevati, ugađati tuđim potrebama, ne izražavati se sa "Ja tražim za sebe...!".
I tako trpimo. A život prolazi. Jer se mi ne usuđujemo zauzeti za sebe. Ako odlučimo tako trpjeti, kako bismo naoko bili dobri, dogodit će se da ćemo se stiskati sve više i više, možda čak čekajući da se stvari same od sebe promjene, a umjesto toga one će često postajati sve gore i gore.
Sjećam se jednog simboličnog primjera iz svog života, koji u prenesenom značenju lijepo ilustrira jednu tipičnu takvu situaciju.
Pred našom kućom je mali, zaista mali vrt. Kuća gleda prema jugu i s te strane joj dolazi sva svjetlost. Jednog dana, prije nekoliko godina, vjetar je u naš vrt donio sjeme drveta koje je zatim niknulo, uz samu ogradu. Prve godine je izgledalo poput male palme i bilo mi je baš simpatično pa nisam dala nikome da ga dira. No, raslo je nevjerojatnom brzinom i iduće godine je već bilo visoko tri metra, s mnoštvom grana. Godinu iza toga već je imalo ogromnu, široku i visoku krošnju koja je dosezala sve do žica ulične elektrike. Kako je to brzorastuće drvo napredovalo, tako je sve više zaklanjalo svjetlo i sunce. Zatim se njegovo korijenje počelo širiti čitavim vrtom i iz tog korijenja su nicale nove male stabljike.
Kako mi se filozofija Live and let live obila o glavu
Drvo je jednostavno "mislilo na sebe" i radilo sve što je njemu odgovaralo. Ja sam veliki ljubitelj prirode i drveće je oduvijek uživalo moju ljubav i podršku, još od djetinjstva. Posjeći drvo uvijek mi se činilo kao strašan čin. Pa sam ga štitila i puštala da raste. Sve dok u jednom trenutku nisam shvatila da svojom "dobrotom" prema drvetu činim veliku štetu svojoj obitelji.
Drvo je tada već potpuno zaklanjalo sunce, kuća je bila u vječitom mraku, a sveprisutne mladice osvajale su sve dijelove vrta i nisu se dale iskorijeniti.
Moja filozofija Live and let live nam se svima obijala o glavu. I tako sam u jednom trenutku prelomila svoje unutarnje borbe i dvojbe i odlučila sebe i svoju obitelj staviti na prvo mjesto. Rekla sam "Sad je dosta!" i naručila ekipu za održavanje vrtova da dođe i posiječe drvo. Trebalo im je tri puna dana, kopanje rupe duboke dva metra oko ogromnog korijena, raskopavanje cijelog vrta da se preostalo razgranato korijenje ukloni...
Moja "dobrota" prema drvetu nije uopće bila postavljena na ispravan način. Istinska dobrota bi bila da sam drvo, čim je počelo rasti, presadila na neku livadu gdje bi se slobodno moglo razgranati i ne bi činilo štetu nikome. Nasuprot toga, moja "ljubav" prema drvetu nauštrb ljubavi prema sebi i svojoj obitelji, u konačnici je donijela puno problema i ružan završetak.
Tako je i u međuljudskim odnosima. Ako žrtvujemo svoje potrebe (objašnjavajući si da smo tako "dobri") i dopuštamo nekom drugom da se "razgrana" na našu štetu, ne činimo uslugu ni sebi ni toj osobi.
Treba na vrijeme postaviti granice
Puno je zdravije postaviti na vrijeme svoje granice. Kad god primijetimo da se netko "širi" na naš račun i pri tom ne brine za naše želje i potrebe, istog trena bismo se trebali trgnuti i porazgovarati (na ljubazan način) s tom osobom, o tome što je nama važno i kako bismo mi voljeli da taj odnos izgleda. Tako ćemo spriječiti da se problem "razgrana" i uzme maha.
Takvo zauzimanje za sebe može nam izgledati teško, ali ako to ne učinimo, svakim danom će biti samo još teže!
Važno je pri tom znati i ovo: moguće je zauzeti se za sebe i pri tom biti i čvrst i ljubazan u isto vrijeme!
A može se dogoditi da vam druga osoba na kraju još i zahvali!
Pa zato evo prilike da razmislite o slijedećem:
- Ima li nešto što već dulje vremena trpim i ništa ne poduzimam?
- Kome točno činim dobro takvim svojim trpljenjem?
- Što se bojim da će se dogoditi ako nešto poduzmem?
- Ako se i dogodi to čega se bojim, koje sve (još bolje) opcije imam?
- Što mogu već sutra konkretno poduzeti da se ljubazno, čvrsto i jasno zauzmem za sebe?