Danas vam želim pisati o jednoj navici ili potrebi koja se može pokazati kao velika prepreka za ostvarenje mnogih vaših želja i ciljeva. Naime, zamjećujem da mnogi ljudi, kad požele krenuti u novi pothvat, čekaju da netko krene zajedno s njima.
Jedna moja prijateljica već godinama želi pokrenuti privatni business, ali stalno čeka da joj netko bude partner u tome, ne usudi se započeti sama. Moja polaznica Ivana pak voli putovati i putovanja si može priuštiti, ali uvijek čeka tko će joj se u tome pridružiti.
Kako je s vama - ako želite nešto učiniti, a nitko vam pri tom ne želi praviti društvo, hoćete li to učiniti sami?
Skupila sam hrabrost
Sjećam se svog djetinjstva i mladosti i koliko mi je tada bilo važno da svuda uvijek idem barem s jednom prijateljicom. Slobodne aktivnosti, izlasci... uvijek je netko morao biti uz mene, inače bih se osjećala nesigurno.
No krajem srednje škole, odlučila sam vježbati hrabrost i činiti ono što me privlačilo i u situacijama kad nitko nije želio ići sa mnom, kad nikog drugog to nije zanimalo. Sjećam se kako sam silno željela upisati tečaj speleologije, jer su me od djetinjstva silno intrigirale spilje (za koju god bih spilju čula, morala sam je istražiti). No naravno, nikome iz moje okoline to nije bilo nimalo privlačno. I tako sam neko vrijeme samo prolazila pored izloga tadašnjeg planinarskog društva Velebit u Radićevoj ulici, uvjeravajući samu sebe kako me nitko neće 'pojesti' ako uđem.
I tako sam jednoga dana skupila hrabrost, ušla i prijavila se na tečaj. Uskoro sam krenula na prve speleološke izlete, sprijateljila se s novim ljudima i ustanovila da napraviti neki korak sasvim sam nije tako teško kako sam bila zamišljala.
I poslije u životu sam puno puta bila pred odlukom: čekati da mi se netko poželi pridružiti ili naprosto zakoračiti - sama.
Primjerice, kad sam odlučila promijeniti posao, maštala sam o tome da zajedno s prijateljicama otvorim centar u kojem bismo držale radionice i terapije. No u jednom sam trenutku shvatila da one jednostavno još nisu bile spremne na to i da, ako želim ostvariti svoj san, moram ga pokrenuti sama. Pa sam tako i učinila.
Lijepa iznenađenja
I općenito, vježbajući razne samostalne korake, bez traženja ičije podrške, otkrila sam kako oni imaju svoju posebnu ljepotu pa sam tako počela uživati i u odlascima na radionice na drugi kraj svijeta sama, u šetnjama po nepoznatim gradovima i doživljavanju novih zemalja. Kad smo u društvu, tada se često usmjerimo na razgovor koji vodimo, a kad šetate kroz neki grad sami, zapažate sve detalje, boje, mirise, zgrade, ljude - tada sâm grad postane vaše društvo i tako ga najbolje osjetite, doživite i zapamtite.
Kad ste spremni stvari raditi sami i kad emotivno niste ovisni ni o čijoj podršci, tada ste puno slobodniji i puno lakše ostvarujete svoje ciljeve i snove.
Ponekad vaše želje čekaju upravo to: da se prema njima usudite zakoračiti sami! Ali važno je reći i ovo: upravo taj 'osamljeni' korak može vam donijeti važna i prekrasna poznanstva!
Pa je tako primjerice moja rođakinja Biljana otišla na putovanje s turističkom agencijom sama i na tom putovanju upoznala budućeg supruga. A ja sam kroz pokretanje svog samostalnog posla upoznala stotine prekrasnih polaznika i suradnika koji su postali veliko blago mog života.
I zato pozivam i vas da na putu prema svojim malim i velikim željama nikada ne odgađate važne korake čekajući da vam se još netko pridruži. Krenite hrabro u svoju avanturu sami!
(I pritom očekujte lijepa iznenađenja.)