Kroz različite edukacije za terapeuta i životnog savjetnika puno puta sam čula naputak da ne činimo za druge više nego što su oni sami spremni učiniti za sebe. To nam je savjetovano iz više razloga.
A zašto?
Jedan od razloga je taj da ukoliko osoba nije spremna za novi ili drugačiji korak, bez obzira na vaše savjete i bez obzira odradite li neke stvari umjesto nje, ona se zapravo neće pomaknuti, a vi ćete imati osjećaj da ste potrošili svoje vrijeme i energiju uzalud.
Drugi je razlog da, ukoliko nas netko specifično nije tražio da mu pomognemo ili ga posavjetujemo, ukoliko to učinimo, on nam vjerojatno neće biti zahvalan, nego mu ta pomoć može i zasmetati, može se čak naljutiti.
I treća stvar je da, čineći stvari za druge, umjesto da ih oni naprave sami (a to se odnosti i na našu djecu, o itekako), mi time njima oduzimamo moć i radost postignuća.
Što bi bilo ispravno?
Jedini ispravan put je, tako su nas učili (a u većini slučajeva je tome upravo tako), da pomognemo drugoj osobi da sama dođe do rješenja i vlastitom inicijativom se pokrene u (svom, a ne našem) željenom smjeru.
Tako se trebamo postaviti kad smo u ulozi savjetnika ili terapeuta, ali isto tako i u odnosima sa svojim prijateljima i bližnjima. I naravno (i pogotovo), prema djeci.
No, postoje li iznimke? Trebamo li možda ipak ponekad učiniti nešto za drugu osobu, što ona za sebe nikada ne bi učinila? Da, itekako da!
Kako to izgleda?
Ispričat ću vam jedan nedavni lijepi primjer iz života moje obitelji.
Moj tata je nedavno navršio 80 godina. Iako je osoba koja se uvijek voli našaliti, uopće nije tip koji bi inicirao bilo kakvu vrstu fešte. Prije rođendana smo pokušali s njim dogovoriti proslavu, no on je smatrao da se tu nema što na veliko slaviti i zaključio da je najbolje da se samo mi uža obitelj okupimo u nedjelju za stolom i simbolično obilježimo taj dan. Mi (njegovi najbliži) smo odlučili poštovati tu njegovu želju. No...
Naša rođakinja Nataša i njena obitelj zaključili su da je 80. rođendan nešto što svakako treba proslaviti! I odlučili su tom prigodom okupiti čitavu našu širu obitelj na njihovoj vikendici, a moj tata ako ne želi, ne mora uopće sudjelovati u pripremama. Točnije - rekli su mu da ćemo se svi okupiti, ali da on to uopće ne shvati kao proslavu rođendana. I doveli ga pred gotov čin!
I tako smo se svi pokrenuli i zajednički organizirali taj dan - domaćini su pripremili juhu i predjela, moj suprug je nabavio meso i pekao roštilj, ja sam ispekla tortu i kolač, mama je napravila svoju poznatu pitu, a zatim su i ostali gosti stizali s tortama i kolačima. Zajednički smo smislili poklone iznenađanja, a svjećicu na torti je puhao skupa sa svojom sestrom koja je također u 80-ima, dok smo im puštali pjesmu "Jer osamdesete su bile godine..." Bilo nas je oko 30, od toga mnoštvo djece.
U svakom slučaju, atmosfera je bila toliko lijepa, topla i pozitivna da smo svi tog dana otišli kućama punih srca ljubavi i radosti. I zahvalni Nataši što je sve to pokrenula.
I zato - kad razmišljate da li da za nekoga učinite nešto što on nije spreman učiniti za sebe, upitajte se da li će to što učinite i vama i njemu donijeti puno radosti. Ako hoće - svakako to napravite!
Evo nekih ideja za obostranu radost:
- Pažljivo slušajte za kojom vrstom pomoći vaš bližnji čezne, pa ga iznenadite upravo onim što si je priželjkivao.
- Ponekad je mudro ako dogovorite da osoba kojoj želite pomoći nešto zauzvrat napravi za vas - tako će se i ona u toj situaciji osjećati dobro i korisno.
- Jedan od dobrih načina za pomoć je da pronađete primjere ljudi koji su uspješno uspjeli riješiti upravo takav problem koji muči vama blisku osobu i ispričate joj te primjere.
- O kakvoj god da se situaciji radi, mala simpatična izneneđenja podrške, poput lijepe poruke, sličice ili cvijeta, uvijek su dobrodošla pomoć.