Prošli sam tjedan konačno odvezla roditelje i brata na more. Nekoć su cijela ljeta provodili u Lukovu (odakle je mama rodom) no kad su njih dvoje prešli osamdesetu (a brat ima retardaciju), sve je postalo kompliciranije - više ne mogu sami u kupovinu, niti se spremiti za put, a niti voziti.
I tako sam ja dva dana prije odlaska imala pozamašne spiskove za obaviti.
Nije me bilo
U utorak (dan putovanja) sam ustala, otuširala se i oprala kosu i zatim obukla na sebe prvo što mi je došlo pod ruku. "Ne stignem sušiti kosu"- zaključila sam, polumokru je smotala u pundžu, zakačila kopčom i izjurila van. Prije polaska je trebalo još otići u grad, zamijeniti mami haljinu, kupiti bratu hlače i poklone rodbini, tati naći novi mobitel (jer je stari baš jučer potpuno otkazao), uzeti im lijekove iz apoteke, kupiti svu hranu koju nosimo i pomoći im da se spakiraju.
Sa svim kupljenim stvarima u prtljažniku, konačno sam parkirala pred njihov neboder i ušla u lift. A u njemu - ogledalo. Kad sam se ugledala, u jednostavnoj majici, bez šminke, s pundžom iz koje je sad već kosa stršala na sve strane, odjednom sam spoznala nešto važno: U ovom danu uopće nisam bila žena, bila sam samo i jedino funkcija!
Sve sam zadatke uspjela obaviti, ali pri tom ja sama nisam bila ni mrvu važna. Mene same u ovom danu nije uopće bilo. Nisam si bila ni toliko važna da jutros obučem nešto što volim i stavim na uši omiljene naušnice. Koliko minuta treba za to? Tri? A kamo li da nanesem malo šminke.
Kako roditelji stanuju na samom vrhu nebodera, imala sam vremena za razmišljanje. I tako sam tamo u liftu odjednom shvatila da jako puno žena velik dio svog života provede prvenstveno kao funkcija. Zaborave da su žene i bivaju samo majke, supruge, radnice...
Uvijek sam se pitala što je to što pretvori vesele djevojke u ozbiljne osobe koje izgledaju sve slično - odjeća koja je samo praktična, frizura koja nije lijepa, ali je praktična za održavanje, dotjerivanje je postalo zaboravljen pojam... jako puno takvih žena sam sretala u hodnicima bolnica, dok sam čekala preglede s roditeljima. Kad se netko pretvori samo u funkciju, doprinosi li i to razbolijevanju?
Ja imam osjećaj da doprinosi. Izgubiš sebe, potisneš ženstvenost, zaboraviš na vlastite male radosti i jedino je važno da uspiješ obaviti sve zadatke koje nameće tvoja funkcija. A okolina (i upravo takve žene u njoj) te uvjerila da je jedino to ispravno.
Nemojte da vam to pređe u naviku
U redu je ponekad imati dan u kojem smo samo funkcija, ali nije nikako u redu tako provesti život. I dopustiti da to toliko prijeđe u naviku da izgubimo sebe, da zaboravimo da smo se nekada uopće i imali.
U tom sam liftu nešto sebi obećala pa molim da si obećate i vi. Da ćete, bez obzira na količinu obveza koje imate, baš svaki dan pronaći te tri minute da se potrudite biti same sebi lijepe i još pet minuta negdje u danu da zastanete i uživate u trenutku i još deset da prošećete i samo duboko dišete.
Ili što god za vas čini da se osjećate sebi na prvom mjestu - da se osjećate ženom, osobom, bićem. Jer bez toga - i najvažnija funkcija gubi smisao.
A u ovim ljetnim danima odvojite barem jedan dan u kojem nećete imati ama baš nikakvu obavezu ili zadatak. Osim da samu sebe razveselite.