Vjerujem da ste svi čuli onu izreku: prijatelje biramo, a obitelj i rodbinu dobijemo - pa što nas dopadne. No, kakvu god da smo rodbinu dobili (ja moram reći da sam u tom "izvlačenju" imala puno sreće i dobila sjajne rođake) ipak mi biramo s kime ćemo se i koliko družiti. Zapravo uvijek možemo odabrati ljude s kojima ćemo dijeliti život, osim...
Ja vam zapravo danas želim napisati o jedinom odnosu u kojem nemamo baš nikakvog izbora. U kojem ne postoji varijanta da se odvojimo. Ne znam jeste li ikada razmišljali na taj način, ali jedina osoba s kojom ste prisiljeni stalno se družiti ste - vi sami!
Ljubav i zahvalnost
I što god da ta osoba učini, ne možete se okrenuti i otići. Nego naprosto morate podnositi sve njezine "nepodopštine". Njena rastresenost će možda ogrebati vaš auto, brzopletost će izjaviti što ne bi trebala i dovesti vas u nezgodan položaj ili će vam pak njezini strahovi uskratiti da radite ono što želite. A vama nema druge nego je podnositi.
U nekim stvarima ste je uspjeli promijeniti, ali u nekima je tvrdaaaa... Ponekad je baš zabavno sebe promatrati na taj način. I kad se tako pogledate, jedini logičan zaključak do kojega možete doći je da je važno s tom osobom biti u što boljim odnosima!
Pa vas na tu temu danas želim upitati: kad ste zadnji puta sami sebi nazdravili? Potapšali se po ramenu, čestitali si, uputili si pohvalu? Kao i u odnosu s drugima, možda bi se neke naše "nemoguće" osobine lakše ispravile da češće sami sebi izrazimo ljubav i zahvalnost. Zašto je to toliko neuobičajeno?
U jednoj od radionica koje držim, polaznici imaju zadaću napisati sami sebi upravo takvo pismo - ljubavi i zahvalnosti. Ne moram vam ni reći da je to jedna od rijetkih zadaća koja često bude nenapisana. A opravdanja su "Jednostavno nisam mogla to napisati!"ili "Nije išlo, glupo sam se osjećala".
A da je zadaća bila pismo ljubavi i zahvalnosti prema svom roditelju, djetetu, prijateljici, učitelju... sigurna sam da bi ga bez problema napisali. Trebali bismo svi to vježbati! Važno je voljeti i lijepo se odnositi prema toj osobi s kojom smo osuđeni provoditi baš svaku sekundu svakog svog dana. Što smo bolji prema njoj (onako istinski i iskreno), to će ona biti bolja prema nama.
Malo veselje
U to ime, i ja sam svojoj Ja nedavno priredila malo veselje. Prošlog sam petka morala u gradu nešto brzinski obaviti i kad sam htjela požuriti kući, shvatila sam da ne moram žuriti - moja "školska godina radionica" je upravo završila i mogu usporiti! Sljedeća misao je bila: "Hej, pa zašto ne bih upravo sada proslavila završetak školske godine?"
I tako sam si odlučila pokloniti jedan sat uživanja koje se zove "radim sve što mi dođe". Prvi poriv je bio da uđem u papirnicu i dopustim svojem unutarnjem djetetu da si odabere nešto što će ga veseliti. Pa sam si tako odabrala ljubičastu bilježnicu i dvije prekrasne metalik kemijske olovke - tirkiznu i ružičastu. Još dok sam ih birala, pomislila sam kako ću se nakon toga odvesti na kavu i kolač...pa mogu odmah nešto pisati u novu bilježnicu. Ali...pojavila se još jedna vesela misao..."Imate li neke male, male drvene bojice?"- upitala sam prodavačicu. I minijaturni paketić s 10 bojica bio je dodan na moju hrpicu radosti koju sam položila na stolić pored blagajne. Dok je blagajnik već ukucavao artikle, uočila sam košaricu punu sićušnih filcanih leptira. I svijetloplavi leptirić dodan je na hrpu. I tako sam izašla iz knjižare, potpuno u osjećaju dječje radosti i odšetala do obližnjeg cafea/slastičarne, pronašavši si sjajan stol uza zid.
Umjesto kolača, naručila sam quiche i bijelu kavu i odlučila uživati u baš svakoj minuti. Malo sam pisala, malo crtala, malo naprosto bivala u trenutku, upijajući ambijent, zvukove i mirise. Kavu sam polako kušala malenom, malenom žlicom - svakom sam žličicom zagrabila dio tople mirisne tekućine, malo krem-bijele pjenice i par zrnaca tamnog svjetlucavog šećera...mmm.
A u jednom trenutku, dok nitko nije gledao, podigla sam šalicu u zrak i u sebi si nazdravila: "Sretan ti završetak školske godine!"
Evo, i vi sada razmislite kako biste odmah mogli razveseliti svoju najdražu (ili najdražeg) sebe? Evo nekoliko ideja:
- Kupite si novi ukras za kosu i zatim si s užitkom kreirajte novu frizuru.
- Namažite nokte lakom kojeg je odabralo vaše unutarnje dijete.
- Uzmite bojice i naprosto šarajte i crtajte što god vam dođe.
- Pustite si muziku i dok nitko ne gleda, glumite da plešete na pozornici u nekoj predstavi.
- Uzmite najljepšu čašu koju imate, natočite omiljeno piće i prije nego ga popijete, izrecitirajte zdravicu samoj sebi i zaželite si puno uspjeha!
Znam, sve je ovo pomalo šašavo, ali dopustiti si ponekad biti šašav je jedna od velikih životnih radosti :-).