Vjerujete li u čaroliju?

Ponekad planirajte, a ponekad samo očekujte čuda!

Kreće sezona godišnjih odmora. Jeste li za sebe već sve isplanirali?

Organizirani ljudi planiraju unaprijed. I to im donosi puno dobroga - jasni su im planovi i raspored, stvari su posložene, nema panike, osjećaju sigurnost. Planiranje unaprijed ima puno dobrih strana.

Ali kao i sve drugo, ima i loših. Npr. ako moramo stvari imati isplanirane. Ako se uopće ne možemo prepustiti potpuno otvorenom prostoru bez plana i sa zanimanjem čekati koje lijepe poklone će nam Svemir donijeti.

 

Nekad se nagovaram

Meni planiraje nije prirodno usađeno. Pokušavam se nagovoriti na planiranje i kad uspijem, to mi donosi dobrobiti.

No, moje prirodno stanje je zapravo bez plana, i u tome je dobra stana to što se ne bojim praznog prostora nego očekujem da će se nešto novo, zanimljivo i neočekivano dogoditi.

Zapravo, čini mi se da bi idealno funkcioniranje bilo ovako: kad si sretan smjerom kojim ideš, dobro je praviti planove prema svom sljedećem cilju i s veseljem ih slijediti, bivajući pri tom otvoren i za drugačije solucije.
No kad se dogodi situacija koja te izbaci iz tračnica (npr. ako ostaneš bez posla), tada je dobro imati osobinu vjerovanja u Svemir i mirnoću pred praznim prostorom.

 

Neočekivana iznenađenja

Ispričat ću vam jednu zgodnu priču u vezi planiranja, povjerenja u Svemir i neočekivanih iznenađenja.

U vrijeme dok sam pohađala školu za psiho-energetske terapeute Snowlion, svi mi polaznici četiri puta godišnje smo putovali na tjedan dana u Francusku. Tečaj se održavao u prekrasnom malom mjestu u zaleđu Saint Tropeza. Bilo nas je 50-tak na godini, iz cijele Europe i Amerike. Ja i još dvije polaznice iz Zagreba išle smo uvijek mojim autom. Bilo je kasno proljeće, naš zadnji tjedan te godine u Snowlionu i odlučile smo krenuti dan ranije, prespavati na Azurnoj obali i pogledati neke od bajkovitih gradića južne Francuske.
Kao i obično, moj način razmišljanja bio je: vozit ćemo se do pred večer i onda će nas put nanijeti do nekog prenočišta. U mom sistemu viđenja stvarnosti, stvari se naprosto pojave i to meni uvijek izgleda zabavno i uzbudljivo -to što ćemo tko zna gdje prenoćiti!

 

Plan se izjalovio

Ali moje prijateljice nikad nisu baš bile oduševljene takvim mojim „lebdenjem“ (ponekad i s razlogom), pa su inzistirale da svakako unaprijed pronađemo i rezerviramo mjesto na kojem ćemo spavati. I tako smo Marina, Nermina i ja pronašle privatan smještaj u gradiću Grasse. Rezervirale smo sobe i vlasniku pansiona napomenule da stižemo u subotu navečer. Planirale smo se, kad stignemo, smjestiti u sobe pa uživati u večernjoj šetnji i idući dan prije nego krenemo dalje, posjetiti neku od parfemskih destilerija po kojima je gradić poznat.
Put je prošao odlično, cijelo vrijeme smo brbljale i uživale u putovanju. Kad smo stigle u Grasse, pronašle smo traženu adresu, parkirale auto i počele izvlačiti kofere. „Hajde da se prvo prijavimo i vidimo gdje su nam sobe“- rekla je Marina koja je odlično govorila francuski. Odlučile smo da ja ostanem kod auta, dok njih dvije odu po ključeve soba.
Ubrzo su se vratile, vrlo, vrlo uzrujane. „Nema soba.“- rekla je Marina. „Ne mogu vjerovati! Vlasnik kaže da smo trebale doći ranije i da je on već izdao naše sobe nekom drugom. Trenutno je velika utrka u Monte Carlu i sve sobe u ovom području su doslovno rasprodane!“ I ja sam bila u šoku i nevjerici. Sve je bilo dogovoreno mjesec dana unaprijed i napomenule smo da stižemo navečer. Osobno sam poslala i mail s takvom potvrdom.

 

Nemoćna i frustrirana


Još jednom smo otišle sve tri zajedno u tu kuću koja baš i nije izgledala privlačno. Počela sam vlasniku objašnjavati na engleskom, ali on je postavio nevidljivi „zid“ s natpisom „baš me briga za vas“ ispred sebe i odlučio je pričati samo na francuskom. Razumjela sam francuski, ali ga ne govorim dobro pa sam se osjećala baš nemoćno i prilično frustrirano ne mogavši mu objasniti našu situaciju i apelirati na dogovor. Nije bio zainteresiran da nam ikako pomogne. „Ma već sam mu ja to sve ispričala, ali ništa ne pali!“ - komentirala je Marina. Vlasnik je bio bahat, narogušen i jedino je želio da mu se tri dosadne strankinje što prije maknu s vidika. Pogođene cijelom tom nepravednom situacijom, okrenule smo se i odšetale van.

Kao pokisle smo stajale pored našeg auta i već izvađene prtljage. A tada je i stvarno počela padati kiša i mrak se već spuštao. Ušle smo u auto i krenule, da se maknemo s tog mjesta. Ali kamo sad? Kiša je sve jače tutnjala po prozorskim staklima donoseći hladnoću.

„Parkirajmo negdje pored ceste da odlučimo što ćemo.“- predložila je Nermina. Stale smo na ugibalište i izvadile prospekt koji smo imale sa sobom, s popisom svih hotela i privatnih smještaja na tom području. Pozamašan popis. Marina je krenula nazivati redom. Neki brojevi se nisu javljali, a na dva koja su se javila, bilo je sve popunjeno. To nazivanje redom nije baš imalo smisla. A onda smo odlučile primijeniti naučeno u Snowlionu - osluhnuti intuiciju i zatražiti pomoć naših nevidljivih pomagača - anđela.

 

Zatim smo maštale

Da se prebacimo iz te nervozne i nestrpljive energije u koju smo upale, odlučile smo za početak maštati i na glas razgovarati o svojim željama u vezi smještaja. Ja sam rekla kako bi bilo divno naći nešto okruženo lavandom, s pravim daškom Provanse. „Da, nešto s onako domaćim štihom“ - nadovezala se Nermina - „I zamisli da nas još dočekaju s toplom večerom!“ „A kad već maštamo, ja ću dodati nešto što mi je u ovom trenutku jako bitno: znam da je sutra nedjelja, ali zamišljam da se pored našeg savršenog smještaja nalazi neki dućan koji radi i nedjeljom u kojem bih mogla kupiti koji topliji komad odjeće i to - povoljno! Računala sam na ljetne temperature i imam pun kofer ljetnih stvari, a ovdje postaje sve hladnije, pa ću se smrznuti!“- uživljeno je pričala Marina.

 

Želja mi se ispunila

I tako, izmaštavši naš savršeni smještaj, odlučile smo ovako:  Ja ću držati prospekt s popisom smještaja, Marina će držati prst iznad popisa i žmiriti, a Nemina će žmirečki podići i nasumce spustiti njenu ruku. I prst je pao. Pročitale smo naziv: Mali pansion Les Lavandes (Lavande) udaljen 20-tak km od grada, na maloj cestici, otprilike usred ničega. Ime je bilo odgovor na moju želju. Uzbuđeno smo nazvale broj. Imali su mjesta! Krenule smo, sada već po potpunom mraku i prilično gladne, pitajući se što nas čeka na odredištu. Bilo je već skoro 10 navečer, tko zna hoćemo li moći negdje nešto pojesti? Krenule smo. Mala uska cestica vijugala je kroz brda, ljeskala se od kiše i prijateljski nas je dovela do našeg pansiona. Slatka kućica bila je smještena u vrlo malom selu - između svega nekoliko kuća s lijeve strane ceste, dok je s desne strane bila velika livada. Na pročelju je bila naslikana kitica lavande, slova su bila ljubičasta, a u interijeru je bilo još puno lavanda detalja. Moja želja bila je ispunjena!
Ljubazna djevojka na recepciji dala nam je ključeve naših soba i rekla nam da požurimo u restoran jer još kratko vrijeme serviraju toplu hranu. Vauuu, mali pansion imao je i mali restoran u kojem nas je čekala topla hrana! I Nerminina želja se materijalizirala! Sretne i zadovoljne, u toplom i zbrinute, jele smo našu ukusnu večeru. Ja sam naručila francusku juhu od luka, za potpuni doživljaj.

 

Sve bolje od boljeg

Tu noć smo ugodno spavale, a tihi romor kiše se do jutra stišao i sunce se pojavilo na kristalno čistom nebu.
Nakon doručka smo odlučile krenuti dalje prema prelijepom gradiću Saint Paul De Vance, ali kad smo izašle iz pansiona, dočekalo nas je još jedno iznenađenje: čitava velika livada preko puta bila je prekrivana štandovima i šarenila se od raznolike ponude lokalnog buvljaka. Marina je treptala u nevjerici, s velikim osmjehom na licu: evo mog dućana s garderobom! Zanimljivom i najpovoljnijom mogućom!

I tako smo idući sat provele pregledavajući sve zanimljive i lude sitnice tog buvljaka, isprobavajući robu i čavrljajući na razne načine s prodavačima i kupcima. Za svega nekoliko eura svaka je kupila ponešto.

Eto, ova priča je baš zgodna ilustracija kako, želeći biti sigurni planiramo, a to planiranje zapravo ne jamči sigurnost. S druge strane, otvorenost prema čudima Svemira, izražavanje vlastitih želja, bivanje u pozitivnoj energiji i traženje pomoći naših nevidljivih pomagača može naš život pretvoriti u pravu čaroliju, bolju od one koje bismo se sami mogli domisliti (i za sebe isplanirati).

I zato - ponekad planirajte, a ponekad - ostavite mjesta za čuda!

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo