Ljeto nam je još uvijek u punom jeku - malo sunčano i vruće pa malo vjetrovito. Sva su godišnja doba lijepa, ali ovo mi je i dalje najdraže. Uprkos svemu. Kako ljeto djeluje na vas? Koja vam riječ prva pada na pamet? Meni dolazi: oslobađanje! Ljeto je za mene vrijeme kad imam osjećaj da dišem punim plućima, da vidim sliku svijeta i života jasno i široko - kao ptica koja leti plavim nebom. Ljeto je za mene uvijek bilo vrijeme za upoznavanje novih gradova, otoka, šuma, vrijeme za stapanje s prirodom, vrijeme otkrivanja, osjećaja životnosti i avanture.
Dozvola za ljenčarenje
Ljeto je osim toga doba kad jasno mogu čuti samu sebe, kad mi se razbistrava što je to što želim, kad mi je odjednom jasno kakve promjene bih voljela i što ću sljedeće poduzeti. Ljeto je vrijeme kad si dajem dozvolu za ljenčarenje, za radosno ušuškavanje u beskorisnost, za samo bivanje i snivanje.
Kad se ljeto razmaše, ja odjednom imam inspiraciju živjeti divlje, nevezano, otkrivački i istraživački. Dobijem poriv da zauvijek napustim Zagreb, uzmem laptop i radim negdje blizu mora, gdje se mogu svaki dan okupati, plivati i zatim prošetati - svaki dan u drugoj haljini. I sa šeširom na glavi.
To s haljinama i šeširima mi je došlo ovog ljeta. Inače nisam uopće shopping-žena, ali sada sam odjednom dobila poriv kupiti si puno haljinica i svaki dan obući drugu. A za rođendan sam dobila dva šešira - od prijateljice i sestrične. I zaključila da je vrijeme da ih počnem nositi.
Nema više odgađanja
Razmišljala sam o tome zašto me baš ovog ljeta "uhvatila" ta potreba za haljinama i šeširima. Mislim da su posrijedi dvije stvari: prkos i osjećaj da nema više odgađanja.
Nešto u meni želi prkositi općem osjećaju sputanosti i strepnnje koji se širi iz medija. Ova situacija u kojoj nitko od nas ne zna što nam nosi sutra, u meni budi potrebu da slavim sebe i slavim život. Kao da nema više smisla biti ni na koji način skroman i samozatajan.
Kroz cijeli život nikada nisam imala potrebu posebno se dotjerivati. U ormaru imam nekoliko ljetnih šešira, kupljenih tko zna kad, koje nikada nisam nosila. Oduvijek su mi se činili nespretni, a i pomalo kao neko pretjerivanje, svraćanje pažnje na sebe. Ali sada mi se odjednom čini da je šteta da mi bilo koja lijepa stvar stoji u ormaru, da je vrijeme da sve što mi se sviđa nosim. Kao da ta opća neizvjesnost kaže: Ne, nećeš si jednog dana priuštiti lijepe haljine, to vrijeme je sad. Ne, nećeš se jednog dana možda odlučiti staviti šešir na glavu - nosit ćeš ih sada, sve redom - veselo i odlučno.
Jer, bez obira na sutra, sada imamo svoje danas. I svoju mogućnost da od svakog "danas" napravimo malu oazu pozitive. I da tako nižemo te "danas" jedan za drugim i u svakom od njih sami sebe nečim razveselimo. Mene upravo veseli pogled na moju potamnjelu put. I na tirkizno-ciklama-ljubičaste narukvice koje mi je poklonila Maša. I na pramen kose koji je posvijetlio. I na moj odraz u ogledalu sa šeširom na glavi.
Oslobodite i vi što više ljeta u sebi!