Jeste li zaboravili?

Nismo rođeni da životarimo, nego da živimo

Ja duboko vjerujem da smo upravo za to rođeni. Svi mi. Ne da životarimo. Ne da život odrađujemo. Ne da sebe svaki dan krojimo prema nekim tuđim krojevima...

Na radionicama Ostvarivanja želja volim pustiti pjesmu Born to Be Alive, prastaru pjesmu Bee Geesa koju baš svi odnekud znamo. Baš me zanima jeste li ikada zastali i razmislili o toj poznatoj rečenici? Da smo rođeni da bismo bili živi. Da bismo osjećali svu punoću životnog soka u nama, da bismo se radovali svakom novom danu i jedva čekali da ga ispunimo svojim akcijama i postignućima. Da bismo se kretali kroz život na valu vlastitog unutarnjeg iskričavog i bogatog nadahnuća? Ja duboko vjerujem da smo upravo za to rođeni. Svi mi.

Ne da životarimo. Ne da život odrađujemo. Ne da puštamo da dani prolaze u našoj ravnodušnosti prema njima. Ne da sebe svaki dan krojimo prema nekim tuđim krojevima. Ne da padamo u depresiju ili beznađe... ne, ne i ne.

 

Zapitajte se...

U svakom periodu (velikom ili malenom) u kojem se osjetim kao da nisam živa, kao da je nekamo nestao moj životni sok, zastanem i upitam se sljedeća pitanja: što to osjećam da me ograničava i sputava? Kome i čemu to dopuštam da kroji moj život i moje vrijeme? Uvijek je takva situacija povezana s osjećajem da funkcioniram na način koji nisam za sebe odabrala ili da sam u okolini koja je na nekoj drugačijoj vibraciji od vibracije moje duše. I osjećam se zarobljeno i nesretno.

Zatim se upitam zašto ostajem u toj situaciji. Odgovori su uvijek nešto poput: „Ne želim nikoga povrijediti“, „Trebala bih biti zahvalna na tome što imam, a ne njurgati“, „Nema veze, ovo ću izdržati pa će poslije biti bolje“, „Obaveze me prisiljavaju da budem tu“. Ali moja energija je tada stisnuta i sputana, zapetljana u čvor nezadovoljstva i zapravo nije dobra ni za koga.

Jako je važno NE ostati u tom pritajenom unutarnjem kuhanju i negodovanju, nego se okrenuti najvažnijem pitanju: A što je to što bih ja željela? Kako bih voljela da ova situacija izgleda? Kako bih se željela osjećati, što bih željela činiti, što bih najradije odabrala? Često puta je to teško pitanje i prvi poriv može biti da ga izbjegnemo i preskočimo i vratimo se unutarnjem jadanju samom sebi.

 

Izbjegavate li i vi to pitanje?

No, ako dulje vrijeme izbjegavamo odgovoriti na ta pitanja, unutarnje nezadovoljstvo će nastaviti kuhati, i to na sve jačem i jačem plamenu. I tamna para će tada početi šiktati iz nas u mnogim naizgled bezazlenim situacijama. Poznajem, a sigurna sam i vi, ljude koji su stalno poput male tempirane bombe - nikad ne znate kad će na vas ispaliti neku svoju strelicu, ili pak parove koji stalno optužuju jedno drugo. Svi oni izbjegavaju zastati i sebi odgovoriti na ta najvažnija pitanja o onome što je to što zapravo žele.

Jer kad si na ta pitanja odgovorite, tada maleni motor živosti zatitra u vama i poželi vas pokrenuti u željenom smjeru. A kad si dopustite da se barem za mic pokrenete, motor zabruji jače, sok života se probudi i krenete još više, još bolje i još jače... živjeti upravo onako kako ste iz dubine duše oduvijek željeli.
Odgovorite sebi na ta najvažnija pitanja i probudite se svakog jutra s pomisli da ste rođeni da biste bili živi i puni života!

 


Kad god „upadnete“ u period nezadovoljstva ili „odrađivanja života“, upitajte se:

  • Što osjećam da me sputava?
  • Što to radim „na silu“ i protiv svog unutarnjeg osjećaja?
  • Zbog čega to činim? (čega se bojim?)
  • Kako bih ja željela da stvari budu kad bi bile po mome?
  • Na koji ih način ih već danas mogu usmjeriti da budu više onakve kakve želim?

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo