Ovih dana uživam u jednoj posebnoj poslastici. Naime, na kraju naše (zagrebačke) ulice na jednoj ogradi iza koje nitko ne živi raste grm kupina. Toliko se razgranao da je potpuno prekrio polovicu ograde. A kupine su toliko rodile da bi se svaki dan moglo nabrati nekoliko novih mjerica. "Ima ih za kompletan doručak!"- veselo mi kaže Tea (moja suradnica). I ona i ja svaki puta kad tuda prođemo s velikim veseljem uberemo i pojedemo barem nekoliko tamnih ukusnih plodova. Ja se pri tom osjećam kao da sam na selu i jako me to raduje.
Besmislen gubitak
Tako sam i neki dan prolazila ulicom i zastala kod kupina. Dok sam tražila najveće primjerke, naišla je nepoznata žena. "Jedete kupine?" - upitala me. "Da," - rekla sam sa smiješkom - "jako su ukusne, jeste li ih probali?" Samo je odmahnula rukom i produžila dalje: "Ja ne jedem kupine. Jednom sam njima poflekala haljinu i mrlja se baš ničim nije dala ukloniti. Zato ih od tada izbjegavam. Pazite jer bi se i vi mogli zaflekati!" - upozorila me i otišla dalje. Osjetila sam u njenom glasu odlučnost i neku vrstu ponosa, kao da je razotkrila "zločinačku organizaciju kupina" kojoj više nikada neće dati povjerenje. Ponos se vjerojatno odnosio ne samo na "raskrinkavanje" kupina, nego i na otkrivanje te tajne meni. Tako da ih i ja mogu početi izbjegavati i tako se spasim.
Malo sam sad pretjerala, ali zaista sam ostala zatečena tom notom ponosa u njenom glasu. Zašto se osjećamo snažno i gordo kad, na temelju samo jednog negativnog iskustva, nešto prekrižimo zauvijek?
Ja to doživljavam kao potpuno besmislen gubitak. Ako nam se dogodilo nešto neugodno na putu do nečega što je dobro (baš kao što je zdravo jesti kupine pune željeza, oprane kišom, izravno s grma), zar ne bismo trebali potražiti način kako izbjeći neugodnu komponentu i ipak doći do dobroga?
Zauvijek odustali
Jeste li i vi kada, zbog jednog negativnog iskustva odbacili cijelu priču? Primjerice nakon jednog pokušaja klizanja, plesanja ili bavljenja nekim kompjuterskim programom zaključili da vam to ne ide i zauvijek odustali? Ili nakon što ste jednom pokušali pokrenuti vlastiti posao? Za što, na prvi spomen odmah kažete: Ja to ne znam, ja to ne mogu, to nije za mene.? Možda tome uopće nije tako. Možda to nešto što biste ustvari htjeli zaslužuje još jednu šansu. (I malo više upornosti.)
Ipak, najtužnije je kad zbog jednog negativnog iskustva odbijamo i izuzetno važne dijelove života. Primjerice ljubav. Sjećam se kako sam i sama, još davno s 13 godina zatvorila svoje srce nakon što me je dečko kojega sam doživljavala kao svoju prvu ljubav jako povrijedio. Godinama nakon toga nisam si dopuštala istinski otvoriti vrata na zidu koji sam sagradila oko svog srca.
Danas znam da odbacivanjem dobroga zbog jednog lošeg iskustva, ne postajemo sigurni, nego bivamo uskraćeni. I mislim da su sve "kupine" u našem životu vrijedne rizika da ćemo se možda "poflekati" i možda ubosti na trn. Ali možda i nećemo - možda ćemo samo uživati u kupinama!
Tako i vi, ne dopustite da vas jedno negativno iskustvo odvrati od nečega što želite imati u svom životu. Posegnite za time, sada spremnije i mudrije i - možda vas iznenadi koliko će iskustvo ovoga puta biti ugodno!
A evo i pitanja koja si možete postaviti:
- Što je dovelo do neugodnog iskustva prvi puta?
- Što sam iz toga naučila?
- Kako bih idući puta mogla drugačije?
- Tko bi mi mogao pomoći svojim znanjem?