Protekli sam vikend provela u prirodi. Prijateljica (također Sanja) pozvala je nas, društvance koje se zna još s fakulteta, u rodnu kuću svojeg tate koju je nedavno obnovila. Maleni zaseok među brdima i šumama visoko u zaleđu Senja. U petak navečer dočekao nas je bijeli sir škripavac koji proizvodi susjeda i krumpir tek izvađen iz zemlje, ispečen "na pole" u pećnici. I šljive i jabuke tek pobrane sa stabla u dvoriśttu pred nama.
Sjedili smo oko ovalnog stola prislonjenog na šternu (starinsku cisternu u koju se prikuplja kišnica s krova), čiji nam je vrh služio kao dodatni stol. Zvjezdano nebo i potpuna tiśina oko nas. Onaj osjećaj da si tamo gdje trebaš biti.
U sunčano subotnje ujutro Sanja me povela do susjede koja ima vrt sa svim mogućim povrćem i najtopliji osmjeh na svijetu. Susjeda nam ubrala salate, mahuna, tikvica...
Zatim se cijelo društvo odvezlo do još jedne grupe kućica u cvijeću. Sanja sve te ljude zna od djetinjstva, neki ovdje žive, a neki zimski dio godine provedu u Zagrebu ili Senju.
Dočekali su nas muż i zena, već u osamdesetima, ali izvrsnog zdravlja (sigurna sam upravo zbog neprestanog boravka u prirodi) i ponudili nam kolače, rakije i likere koje sami pripravljaju i hladni čaj od puno vrsta biljaka koje gospođa sama bere i suši - čaj koji oni piju svaki dan. Uživala sam u trenutku - u tom sunčanom rujanskom danu, u zelenoj livadi pred nama, u voćkama i cvijeću živih boja i energiji tih ljudi toplog srca. A na obližnjoj livadi pasli su divlji konji.
Naš domaćin Mladen nam je zatim podijelio drvene štapove i poveo nas na vrh obližnjeg brda. U trenutku kad je staza izašla iz šume na čistinu, svi smo ostali zapanjeni: odjednom se, potpuno neočekivano, otvorio pogled na more i otoke. S lijeve se strane, duboko dolje, jasno vidio gradić Sv. Juraj, a s desne u daljini Novi Vinodolski i Crikvenica. Jedan je paraglider upravo polijetao s litice ispod nas i počeo kliziti u smjeru mora. Pluća puna svježeg zraka i ushita.
Putem natrag, sretali smo ovce i poneku kravu na ispaši.
Nakon hodanja prirodom prionuli smo na kreiranje ručka (s mojim suprugom kao glavnim kuharom, naravno). Dugačak stol u sjeni stabala, tanjuri i čaše svih vrsta, susjedi iz sela kao gosti - prelijepa atmosfera, smijeh i ukusna domaća hrana. Od naših novih prijatelja 80-godišnjaka mi žene dobile smo na poklon buketić od ivančica, kadulje i crvenih bobica jarebike i po paketić njihovog čudesnog čaja.
Ono najbitnije
Cijeli taj vikend bio je ustvari poput esencije żivota, esencije onoga śto je najbitnije ili bi trebalo biti najbitnije u životu svakoga od nas - hrana koja je netom pobrana sa zemlje ili ubrana s drveta, svjež zrak, hodanje u prirodi, dobrosusjedski odnosi, podrška, prijatelji, ljubav, darivanje, druženje, cvijeće, jednostavnost, mir.
Već dugo sam uvjerenja da bismo svi bili sretniji i zdraviji kad bismo se vratili u sela, vratili prirodi i jednostavnijem načinu života. Da svatko od nas ima svoj mali vrt, svoje cvjetne lijehe i šumu u kojoj može tražiti gljive i jagode. I dobre susjede koji su spremni pomoći i čisti zrak i čistu vodu. A zbog načina kako se situacija u svijetu upravo odvija, sve sam sigurnija da bi to bio najmudriji put upravo sada. Raditi ionako mnogi od nas mogu i na daljinu!