Riječi koje bole

Kritiziranje drugih je nedostatak ljubavi prema sebi. Razmislite o tome!

Ponekad me zaista zabrine što imam dojam da se prevelik broj ljudi u Hrvatskoj navukao na 'hejtanje' kao ispušni ventil i jako bih voljela da se to promijeni.

 

Prošlog je četvrtka, kao što vjerojatno znate, po prvi put u Zagrebu izveden mjuzikl Naša bila štorija, u dvorani Cibona. Jako volim mjuzikle pa sam nagovorila svoju obitelj da kupimo karte i zatim se ovom događaju veselila danima unaprijed. I tako smo se u četvrtak navečer moj suprug, stariji sin, sestrična i ja smjestili na tribinama dvorane i prepustili štoriji pred nama...

 

Priča o ljubavi

Predstava je simpatična priča o ljubavi, prijateljstvu, nogometu, Splitu, jednom vremenu kojeg se mnogi još sjećamo... Postavljena je na zanimljiv način - sva četiri glavna lika igraju po dvije osobe - i glumac i pjevač. Na sceni su se nizale prekrasne pjesme, nošene sjajnim glasovima svima nam znanih estradnih pjevača. Jedino što je pomalo umanjivalo doživljaj, bilo je dosta loše ozvučenje. Razmišljala sam o tome kako dvorana Cibona i nije projektirana za mjuzikle, nego za utakmice i da je u kazalištu ili koncertnoj dvorani sasvim drugačija situacija, jer su tu arhitekti posebno pazili na akustiku.

No od tih misli su me brzo odvukla događanja na pozornici, gdje su i glumci i pjevači zaista ostavljali i srce i dušu, tako da su me od njihovih lijepih glasova povremeno prolazili trnci. Pojedini dijelovi radnje bili su zaista preneseni s toliko emocija da su mi (a vjerujem i mnogima u dvorani) potekle i suze. Kad je završilo, nas četvero smo se složili da je predstava bila upravo kakva treba biti - ugodna, lijepa i zabavna.

Iz nje je zračila snažna pozitivna energija i jednostavno je širila - ljubav! I tako smo, u odličnom raspoloženju odlučili večer završiti odlaskom na pizzu.

Kad smo se vratili kući, moj suprug je prije spavanja 'bacio pogled' u kompjuter i portal s novostima koje inače prati. 'Dođi ovo vidjeti' - pozvao me. Oboje smo stajali zabezeknuti pred naslovom koji smo ugledali: 'Fijasko Naše bile štorije u Zagrebu! Publika traži povrat novca.' Osjetila sam kao da me netko udario šakom u grudni koš.

 

Jako tužno

Autor članka je napisao da je razglas bio strahovito loš, da je publika razočarana...nigdje pohvale pjevačima, glumcima, autorima, režiji, prekrasnoj energiji predstave... To je bilo baš jako jako tužno! Ta potreba za usmjeravanjem i isticanjem jednog lošeg aspekta od tolikih pozitivnih i da se doslovno 'popljuje' trud i talent svih uključenih aktera.

 

Osoba koja to piše sigurno nije sretna pa svoje unutarnje nezadovoljstvo projicira na druge ljude, ali...Iako u takvim situacijama u životu možemo razumjeti da je svako 'pljuvanje' po drugome zapravo odraz nedostatka ljubavi prema sebi, takve riječi svejedno razaraju i bole, pogotovo ako ih pročitaju oni na koje su usmjerene!

 

Ponekad me zaista zabrine što imam dojam da se prevelik broj ljudi u Hrvatskoj navukao na 'hejtanje' kao ispušni ventil (ama baš svaka tema i svaka osoba izaziva lavine jako ružnih komentara na internetu) i jako bih voljela da se to promijeni.

 

Moć naših riječi

Trebali bismo svi, u svakom danu i svakom trenutku biti svjesni snage i moći svojih riječi! One mogu biti vrlo oštro i grubo oružje koje duboko povrjeđuje, kao što mogu biti i nježni melem, kad si dopustite povezati se s drugim ljudima iz srca i iz tog mjesta razgovarati. Važno je to stalno imati na umu.

Svi bismo trebali razmisliti dva puta, kad god osjetimo potrebu bilo koga 'popljuvati' - jer tko god izgovara riječi pune otrova, taj će otrov ipak najviše trovati njega samog!

A koliko iscjeljujuća može biti moć ljudskog glasa, uvjerila sam se već u nedjelju, gledajući Eurosong. I mene je (a sigurna sam i mnoge od vas), portugalska pjesma potpuno očarala. Jednostavno - mladić beskrajno toplih očiju stajao je na malenom okruglom podiju u sredini ogromne dvorane pune ljudi - doslovno uronjen u publiku, i pjevao vilinskim glasom toliko ispunjenim najfinijim emocijama, da sam imala osjećaj kako mi se čitavo tijelo podiže u višu vibraciju postojanja dok sam osluškivala tu magičnu pjesmu kojoj nisam razumjela ni riječ...a nije bilo ni potrebno.

Zajedno s pozadinom na kojoj se ocrtavala slika bajkovite šume, sve je naprosto bilo - prelijepo, uzvišeno, čarobno! Tu posebnu vibraciju prepoznali su i osjetili i muzički profesionalci i publika u čitavoj Europi i Salvador je pobijedio! Osjećaj koji me nakon te pobjede preplavio,bio je: ima nade za nas! Za Europu, za planetu, za Hrvatsku! Ljudi se ipak bude i vraćamo se ljepoti duše!

A također mi se jako svidio veliki natpis koji je čitavo vrijeme stajao na pozadini pozornice: Celebrate Diversity (Slavimo različitost). To! To želim slušati i gledati - poticanje ljubavi i tolerancije!

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo