Ne morate se uvijek žrtvovati

Kako sam jednom hrabrom odlukom obogatila svoj život

Ne uskraćujete žudnje svog srca zbog osjećaja da ste obavezni uvijek biti tu za svoje najbliže.

 

Vjerujem da ste svi uživali u ovim uskršnjim praznicima! Ja svakako jesam. A pogotovo zato što je naša obitelj bila ponovo na okupu pa su kuhana šunka, jaja i pinca koje smo jeli u vrtu imali dodatno poseban okus.

Naime, naš stariji sin Teo i njegova djevojka Maja od prošlog ljeta studiraju u Barceloni, pa su nam u Zagreb došli samo na proljetne praznike.

A razmišljanje o kojem vam želim danas pisati dogodilo se u trenutku dok su se Teo i Maja vozili iz Barcelone prema Zagrebu.

"Majko, krenuli smo i htio sam te pitati da nam preporučiš neka lijepa mjesta gdje bismo mogli stati i malo ih razgledati dok se vozimo po Provansi i Azurnoj obali. Sjećam se da si bila oduševljena mnogim mjestima na tom putu."- nazvao me Teo toga dana. Ja sam se na to počela prisjećati i opisivati mu Avignon, Aix-en-Provence, Grimaud i Port Grimaud, Saint Paul de Vence, Eze...sve jedno čarobnije od drugoga.

Kad smo završili razgovor još uvijek sam u mislima bila na jugu Francuske - u predjelima od kojih sam neke poznavala doslovno 'kao svoj džep'. Jer sam tim putevima prošla dvanaest puta. 

Naime, od 2001. do 2005. pohađala sam školu za psiho-energetske (integrativne) terapeute Snowlion, prve tri godine u Francuskoj, a zadnju godinu u Švicarskoj. Škola je bila internacionalna (s čak devetoro nas iz Hrvatske), a odvijala na način da smo četiri puta godišnje putovali u Francusku na tjedan dana, a u međuvremenu pisali zadaće, čitali literaturu i vježbali naučeno. I tako sam, u tim posebnim tjednima, upoznala i mnoge zaista očaravajuće gradiće Provanse.

Ta je škola bila jedna od najboljih stvari koje su se u mom životu dogodile i danas mi je uopće teško zamisliti kako bi mi život izgledao da je nisam pohađala. A tako je malo nedostajalo da propustim to fantastično životno iskustvo.

I to je upravo ono što vam danas želim prenijeti. Jedan pogled unatrag - na svoja razmišljanja, odluke i posljedice.

 

Ne mogu si to priuštiti

Naime, iako sam silno željela krenuti u tu školu, bila sam uvjerena da si to ne mogu priuštiti i dopustiti. Imala sam obitelj, dva sina od osam i dvanaest godina (ja NE MOGU ostaviti svoju djecu čak četiri puta u godini na tjedan dana - razmišljala sam), vodila sam projektni biro koji je bio 'zatrpan' poslovima, škola je bila prilično skupa...

No svejedno sam otišla na uvodni vikend-seminar koji se održavao u Zagrebu. Iako me sve što smo tamo učili potpuno oduševilo, bila sam i dalje uvjerena da si ja to "na žalost ne mogu priuštiti". I nisam krenula na edukaciju. Iduće jeseni u Zagreb je došao sâm voditelj škole i održao sličan uvodni seminar. Ponovo sam prisustvovala. I opet čeznula da krenem u Snowlion. I opet zaključila da si to ne mogu priuštiti. 

Ali ovoga sam puta ostala u kontaktu s nekima od polaznika, koji su se dogovarali kako će putovati u Francusku, tko će s kime biti u sobi. Dva dana prije puta, sve je bilo dogovoreno (i sva mjesta u autima popunjena) i ja sam im čeznutljivo poželjela sretan put. No onda se pojavila nenadana mogućnost. Suprug mi je javio da idućeg dana jedan njegov prijatelj odlazi autom na jug Francuske. "

Evo, ako toliko želiš isprobati tu školu, možda je ovo prilika da se odvezeš s njim."- rekao mi je. 

 

I ja sam donijela odluku - probat ću. Jedan tjedan. Samo jedan. Da vidim kako je tamo. "Mogu nakon toga odustati." - samoj sam se sebi opravdavala.

 

Idem samo probati

I otišla sam. I sve se poslije odvijalo tako da su se 'sve kockice posložile' i svaki taj tjedan u Francuskoj bio je neopisivo vrijedan dragulj u nisci mog života. Nezamjenjiv. Nepropustiv. A djeca su se navikla da sam povremeno na putu i u tim su se tjednima više zbližavala s ocem i bakom i djedom. 

A ja bih se svaki puta vratila puna entuzijazma i novih otkrića i spoznaja, koje bih im onda prenosila. Moja su djeca imala puno više koristi od svega što sam naučila, od svih znanja koja sam i njima otkrivala, nego da je svaki od tih tjedana bio samo još jedan uobičajeni tjedan bivanja uz njih u Zagrebu.

A moj je život tom jednom hrabrom odlukom, na mnogim različitim planovima, bio neizmjerno obogaćen. Pa me tako, među ostalim, sin može pitati za preporuke najljepših mjesta u Francuskoj.

I zato vam danas želim poručiti da si ne uskraćujete žudnje svog srca zbog osjećaja da ste obavezni uvijek biti tu za svoje najbliže. Vaši najdraži trebaju sretnu i ispunjenu majku, suprugu, kćer, sestru (ili oca, supruga, sina, brata) više nego činjenicu da ste uvijek tu.

I imat će više dobrobiti od novih znanja i horizonata koje ćete steći i njima prenijeti, nego od toga da svoje žudnje 'zbog njih' žrtvujete.

A ako svejedno budete u dilemi, recite si: "Idem samo probati."

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo