stara energija

Kako je jedan stari stol u meni pobudio cijeli val emocija i vratio me u djetinjstvo

Važno je kod izbacivanja starih stvari paziti da ne izbacimo i one impregnirane energijom lijepih i važnih uspomena

 

Već sam vam u više navrata pisala o tome koliko je važno rješavati se starih i nepotrebnih stvari, da bismo napravili mjesta za novu energiju u svom životu i prizvali nove prilike i događaje. O tome poučavam i u svojim radionicama, a sigurna sam da ste nešto slično čitali i u mnogim drugim člancima.

No ja vam danas, vjerovali ili ne, želim napisati nešto upravo suprotno. Naime, to što stare stvari zadržavaju u sebi staru energiju, ima, baš kao i sve drugo u životu, dvije strane medalje.

Moji su roditelji nedavno, tik pred ljeto, odlučili da je došlo vrijeme da bace dotrajali kauč  iz naše male kuće na moru i da ga zamijenimo novim. Oni žive u Zagrebu, ali ljeta uvijek provode u Lukovu - malom mjestu odakle je mama rodom.

Bilo mi je drago što su se konačno na to odlučili. "A kad već bacate kauč, hajde da izbacimo i onaj prastari rasklimani ormar i kupimo neki novi, veći i korisniji!" - predložila sam, a oni su se složili. 

I tako sam se bacila u potragu za novim kaučem i ormarima, kao i za prijevoznikom koji bi došao odnijeti stare stvari. Bila sam sretna kad sam našla vlasnika kamiona koji je bio voljan spustiti se uskom vijugavom cesticom do Lukova.

Toga dana kad je trebao biti odvoz, došla sam iz Zagreba i dočekala kamion. Kauč je ubrzo izbačen kroz prozor, a zatim i stari ormar u dijelovima. Soba je odjednom postala prostrana. A zatim sam počela promatrati stol. U toj prilično maloj sobi uza zid je stajao uzak i dugačak niski drveni stol, kojega smo nekad davno, još dok sam bila mala djevojčica, držali u dnevnom boravku. Bio je jednostavnih linija - dizajn iz šezdesetih - s četiri zakošene stožaste drvene noge i pločom širokog ruba. Lijep stol.

 

A mene je zahvatio val bacanja starog, raščišćavanja. "Da bacimo i stol?" - razmišljala sam.  "Nema nikakvih dodatnih polica ispod, zapravo nije baš funkcionalan." Dvoumila sam se što učiniti, prijevozniku se žurilo, morala sam brzo odlučiti... U jednom trenutku sam željela taj stol zadržati, a u drugom ga odvesti.

I prevagnulo je ovo drugo. "Ma odnesite i taj stol!" - rekla sam radniku i ubrzo je soba bila gotovo potpuno prazna, tako da smo je mogli očistiti i pripremiti za novi namještaj.


Lijepe uspomene

Ali... kad sam se vratila u Zagreb, tata je bio jako žalostan što sam bacila stol. A i ja sam sve više imala osjećaj da sam donijela pogrešnu odluku.

Pronašla sam novi namještaj, dopremili smo ga u Lukovo i sastavili. Novi kauč, novi ormari, nova lijepa komoda za TV. Potpuno nova energija cijele sobe.

Gledajući sve to novo, čisto i funkcionalno, jedan dio mene bio je zadovoljan - sada su moji roditelji mogli sve svoje stvari lijepo rasporediti i posložiti, ali drugi dio mene... nekako mi se stislo oko srca. Sa starim namještajem nisam izbacila samo dotrajalost i nešto što je odslužilo svoje, bacanjem dugačkog starog stola izbacila sam i energiju dragih uspomena! Sjećajući ga se, osjećala sam koliko je energije mog djetinjstva bilo utisnuto u njemu. Shvatila sam da je taj stol bio posljednja stvar koju smo imali još iz tih davnih dana, kad smo do moje osme godine živjeli u Zapruđu. Trebala sam onaj dan zastati, osjetiti, odlučiti srcem.

Odjednom sam se osjećala kao da sam brzopletim bacanjem tog stola izdala starog vjernog druga, kao da sam energiju lijepih uspomena, koje su i mojim roditeljima bile važne, poslala na smetlište. Kauč i ormar nisu nikome od nas predstavljali bilo što važno, ali taj stol je bio natopljen dragim sjećanjima.

 

Idući sam dan nazvala onog prijevoznika. "Znate onaj stol što ste ga odvezli - jeste li ga bacili ili nekom poklonili? Ako je kod nekoga, ja bih ga otkupila natrag!"- upitala sam ga puna nade. "Ne, sve smo odmah odvezli i iskrcali na otpad." - odgovorio mi je, a moj osjećaj krivnje se pojačao. Naravno da su za prijevoznika sve te stvari bile samo otpad. Jedini ljudi na svijetu kojima je taj stol bio bitna uspomena bili smo mama, tata i ja. Samo naša sjećanja bila su utisnuta u njega.

Kao dodatak na sve to, k nama je u Lukovo navratio Teov prijatelj Ivan s kojim se ovdje družio od djetinjstva. Pokazali smo mu novu sobu. "Ojoooj!"- bila je njegova prva reakcija. - "Pa gdje je nestao onaj maleni stari televizor i onaj dugački stol na kojem je stajao? Bacili ste važan dio povijesti! Cijelo djetinjstvo smo se svakog ljeta gurali i smijali oko tog stola igrajući igrice..."- rekao je pomalo u šali, ali i s tužnim prizvukom.

Znači bacila sam u smeće ne samo energiju svog djetinjstva, nego i njihovog! I što je najgore, ne mogu tu grešku više popraviti. Ne mogu kupiti baš ništa što bi nadomjestilo energiju tog stola.


Budite pažljivi

U engleskom jeziku postoji izreka: "Pazi da s prljavom vodom ne izbaciš i bebu!" Tako i mi - važno je kod izbacivanja starih stvari paziti da ne izbacimo i one impregnirane energijom lijepih i važnih uspomena. Energijom koja nas međusobno povezuje.

I zato je poruka koju vam danas želim prenijeti ova: da, rješavajte se stvari punih stare energije, ali pri tom budite pažljivi. Dajte si dovoljno vremena da osjetite ima li neka od njih za vas posebno značenje, je li za vas emotivno vrijedna i jedinstvena. Doživljavate li je možda kao podršku i most povezanosti s onima koje volite? Budi li lijepa sjećanja? Zastanite, osjetite (neka kamion za odvoz malo pričeka) i ako tu stvar zapravo volite, ostavite je uza sebe kao dobrog prijatelja.

 

Takva stvar puna lijepe energije činit će za vas više dobra nego što bi mogla bilo koja nova stvar iz dućana!

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo