životne avanture

Je li najvažnija poanta u tome da nam bude lako i udobno? Ne bih se baš složila...

Zapravo, čini se da je cilj naše civilizacije da si jednog dana omogućimo ne ulaganje baš nikakvih napora ni u što

 

Neki dan sam, vozeći se u svojem autu prema dućanu, dok je padala snažna kiša, razmišljala o tome kako je divno što tako mogu sjesti u auto, biti zaštićena od pljuska i onda parkirati u garaži i izaći ravno u topli dućan.

Ali onda su me misli odvele na neke drugačije puteve - i u trenutku sam shvatila jednu važnu spoznaju. Odjednom mi je postalo jasno da je upravo udobnost ono čemu kao ljudski rod stalno stremimo. Kao da nam je to najsvjetliji cilj, najvažnija svrha, koju imamo potrebu još i još usavršavati. Cijela je naša civilizacija usmjerena prvenstveno prema tome - da nam bude stalno sve lakše i udobnije. Sve. Izmišljaju se novi i novi aparati - od tisuću raznih kuhinjskih pomagala da bismo najbrže i najlakše sjeckali, miksali, pekli i kuhali (čak potpuno apsurdnih kao što je stroj za kuhanje jaja ili električni pekač palačinki), do automobila opremljenih tako da ćemo uskoro moći potpuno nepomično sjediti i samo glasom naređivati "ubrzaj", "upali radio", "pojačaj klimu"...


Je li živjeti udobnije zaista cilj koji želimo dostići?

Zapravo, čini se da je cilj naše civilizacije da si jednog dana omogućimo ne ulaganje baš nikakvih napora ni u što. Sve reklamne poruke idu u tom smjeru - ovime ćete moći najlakše, najbrže, s najmanje napora... I odmah smo to spremni kupiti, zar ne?

No je li živjeti udobnije i udobnije i udobnije zaista cilj koji želimo dostići? Jer stalno idemo naprijed u tom smjeru - na svaku udobnost se brzo naviknemo i onda tražimo - još udobnije! Kao da ćemo s "još udobnijim" sigurno biti sretniji. Jeste li pomislili da je to zapravo potraga za nečim što nam nedostaje, ali u pogrešnom smjeru? A što ako nam zapravo nasušno treba ono suprotno - da se odvažimo ići u smjerovima u kojima nam je neudobno? I tako učiti. Postajati snažnijima. Snaga ličnosti gradi se na prevladavanju nezgodnih i neudobnih situacija.

 

I što ako je put prema istinskoj sreći označen upravo izazovima koje treba savladati? Ponekim neudobnim preprekama koje treba pobijediti? Novim i nepoznatim situacijama kroz koje treba stisnuti zube i proći? Kad smo u stanju udobnosti, ne napredujemo!

U drevnim plemenskim kulturama uvijek su postojali testovi hrabrosti, spretnosti, sposobnosti. U njima bi zapravo osoba pobjeđivala samu sebe – svoje strahove i ograničenja.

Razmišljajući o svemu tome, pogodio me još jedan bljesak spoznaje - u našim unutarnjim borbama sve je zapravo obrnuto nego nam se na prvi pogled čini!! Ono što vjerujemo da nam je teško i da nas sputava, često je ustvari najlakše - jer je djelovanje po navici, po liniji manjeg otpora!

Neki dan sam vodila online susret radionice Ostvarivanja želja. I jedno pitanje polaznice bilo je ovakvo: "Kad počnem razmišljati o svojim željama, stalno mi dolaze obeshrabrujuće misli i teško mi je smisliti ili napisati što želim." "Bez obzira na te misli, izbori se za svoje želje i napiši ih!" - kažem ja. "Ali to nije lako!"- očajno će ona - "Navikla sam razmišljati negativno i sad mi je teško dopustiti samoj sebi da budem optimistična."

To je upravo ono o čemu vam govorim! Naše nesvjesno nas vuče da odaberemo ono što smo navikli činiti i kako smo navikli razmišljati, jer nam je tako lakše i jednostavnije. Čak i kad je loše po nas! I zbog toga se događa apsurd:

Pa nam je tako zapravo LAKO (poznato i udobno) odgovarati na sve tuđe potrebe, umjesto se pozabaviti svojima. Lako je cijeli dan biti toliko silno zaposlen da baš nikako ne možeš naći 5 minuta da maštaš o svojim željama. Lako je biti negativan. Najlakše od svega! Lako je kukati, lako se žaliti na sve i svakoga. Udobno je ne poduzimati ništa. Lako je misliti iste obeshrabrujuće misli. Lako je ostajati isti i ne mijenjati se. Lako je sam sebe žaliti. Najlakše je robovati starim navikama. Najlakše je ne učiti ništa novo, najlakše je ne zauzimati se za sebe. Najlakše je misliti da nisi dovoljno dobar pa niti ne pokušati. To je sve lako i TO MOŽE SVATKO!

 


Linija manjeg otpora

Da, da - puno toga što mislite da je vaš problem - nisko samopouzdanje, pretjerana količina obaveza, osjećaj da ne znate dovoljno, pesimističan pogled na budućnost... sve to zapravo nisu teškoće koje vas ometaju  - nego vaš nesvjesni odabir - linije manjeg otpora!

Jer, nasuprot tome, zaista može biti TEŠKO sebe staviti na prvo mjesto, teško je voljeti se istinski, teško je uzeti si vrijeme u kojem radiš nešto što se može činiti beskorisno, ali te veseli. Teško je izbaciti iz svojeg života ono što te ne raduje i ne poštuje. Teško je umjesto slušanja unutarnjeg kritičara svaki puta poslušati srce. Često je teško ostati pozitivan, zna biti prava borba ostati u povjerenju u život i u sebe, biti optimističan i vjeran svojim snovima i idealima, ostati čvrst, biti hrabar. Zna biti teško uzeti odvažno život u svoje ruke i učiniti ono što ti je važno, promijeniti posao, grad, ljude...

Da, da, sve to zna biti TEŠKO! Jer je izvan automatike starih navika. Jer je izvan linije manjeg otpora.

I zbog toga što je teško, mnogi odustanu. Pokleknu. I vrate se istim starim razmišljanjima. I tako ne iskuse radost pobjede nad preprekama, ushićenja hrabrosti krojenja života po svome, čestitanja samom sebi zbog ustrajnosti, otkrivanja da se iza onog što se činilo teško i nepoznato krije nešto ČUDESNO!

 

I baš kao što se meni odjednom pokazala tako jasna slika te obrnutosti, jako bih voljela da i vi od sada stvari promatrate na taj nov način - da slušanje obeshrabrujućih unutarnjih kritičara i sabotera prepoznate kao svoju zonu udobnosti i zatim odlučite da ćete radije krenuti u prekrasne životne avanture, pa makar se prvi koraci prema njima činili teški!

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo