puna kuća

Danonoćni boravak s obitelji: izvor beskrajne radosti ili neviđen izazov?

Što si više dopustite otkrivati skrivene dijelove unutar sebe, to će vaš obiteljski sklad biti sve ljepši i bolji

 

U ovom "ostajem doma" periodu u mnogim se obiteljima događa da njihovi članovi provode zajedno više vremena nego ikada do sad. I dok je to za neke izvor beskrajne radosti, za druge je prepuno izazova. U kojoj grupi se vi prepoznajete?

Željela bih nešto napisati za sve one kojima je intenzivan danonoćni boravak s obitelji izazovan. Naime, ako vas postupci vaših bližnjih smetaju ili ljute, umjesto da se prepuštate toj ljutnji, u sebi je produbljujete i njome pogoršavate odnose, na raspolaganju vam je mogućnost da se svjesno odlučite za potpuno drugačiji pristup. Možete ovu situaciju početi doživljavati kao fantastičnu priliku za izuzetno zanimljiva i uzbudljiva otkrića - o sebi!


O sebi najviše učimo upravo iz odnosa s drugima

Kod kuće smo svi ono što jesmo, nema skrivanja. I u okviru svoja četiri zida usuđujemo se reći puno toga što nikome "vani" ne bismo, zar ne? Pa je zato upravo ova situacija sjajan poligon ne samo za nova otkrića o sebi samima, nego i za primjenu tih otkrića na poboljšavanje međusobnih odnosa.

Koji je tipičan scenarij kada nas nečije ponašanje smeta ili ljuti? U glavi vrtimo ljutite misli kojima osuđujemo drugu osobu, sjećamo se sličnih situacija iz prošlosti i obavezno se pojavljuje misao "Ja nikad ne bih tako!" I uz tu misao zatim vežemo primjere kako smo mi sasvim drugačiji. Dakle, u takvoj se situaciji možemo prepustiti sve detaljnijim dokazima o tuđoj neispravnosti i svojoj ispravnosti, dok nas ljutnja sve snažnije i snažnije obuzima (a zatim se i istrese na drugu osobu) ili se pak možemo - svjesno zaustaviti. I odlučiti se za znatiželjno istraživanje!

 

Jer je naime u psihologiji poznato da je sve ono što u nama izaziva vrlo snažnu reakciju, povezano puno više s problemom koji se nalazi unutar nas, nego s drugom osobom.

Svako ponašanje koje vas jako emotivno "zakači", koje pritisne vaš "crveni gumb", je ustvari poput strelice koja vam najčešće ukazuje na jednu od dvije stvari: ili tu osobinu i vi imate (i sebi zamjerate) ili si to nešto ne dopuštate. Pa hajdemo malo detaljnije.

A) Možda i vi radite nešto slično (i u dubini duše si to zamjerate), a da toga uopće niste svjesni

Na prvu loptu, mi smo potpuno sigurni da smo drugačiji od osobe na koju se ljutimo, štoviše, imamo i dokaze. No isto se ponašanje može pojavljivati u različitim oblicima. Važno je da budete iskreni prema sebi i zaista znatiželjni i otvoreni i "uhvatit ćete se na djelu"!

Primjerice, možda vas obuzima ljutnja na ukućane jer ostavljaju tanjure za sobom nakon jela, umjesto da ih stave u perilicu. Upitajte se - ostavljam li ja također tako nešto za sobom nedovršeno, u bilo kojem segmentu svog života? Možda ćete se iznenaditi kad ustanovite da ustvari na poslu imate puno malih nedovršenih projekata i da se potajno zbog toga na sebe ljutite. No ta se ljutnja prošuljala u drugom smjeru i ispoljila prema van - na tuđim ostavljenim tanjurima!

Kad shvatimo da smo i mi (na malo drugačiji način) isti takvi, automatski se prestanemo ljutiti na drugu osobu!

Primjerice, ja sam se dugo ljutila na djecu što, kad ih nešto zamolim da za mene naprave, ne skoče odmah to učiniti, nego uvijek prvo čujem "budem". I onda čekam... Sve dok nisam počela zapažati svoje vlastite "budem".

B) Vi sebi ne dopuštate nešto važno, što je slično ponašanju koje osuđujete

A što ako je esencija ponašanja druge osobe nešto što mi sami sebi ne dopuštamo, a trebali bismo? Primjerice, ako vas ljuti što stalno netko iz obitelji nešto traži od vas pa se osjećate da morate stići "na sve strane", upitajte se koliko često vi nešto tražite od njih? Možda ustanovite da uopće nemate običaj tražiti nešto za sebe! Ovo je vrijeme sjajna prilika da to počnete vježbati. Zamolite supruga da vam izmasira leđa, dijete da vam donese čašu soka...i vaša će ljutnja prema njima nestati!

Evo, dat ću vam ponovno i svoj primjer. Ljutila sam se na mlađeg sina što "gubi vrijeme" na kompjuterske igrice. Jer, smatrala sam - svaki je sat našeg života toliko dragocjen da ga je grehota "protratiti". No kad sam iskreno pogledala u sebe, shvatila sam da me to ljuti prvenstveno zato što ja sebi ne dopuštam baš ništa što doživljavam kao "traćenje vremena", da imam potrebu neprestano biti korisna. A ponekad je izuzetno zdravo upravo to - dopustiti si biti malo "beskoristan"!


Unutarnji mir

Sve ovo ne znači da trebamo tolerirati sve vrste ponašanja ukućana, nego je važno postići unutarnji mir iz kojega možemo, ako imamo potrebu, o onome što doživljavamo kao problem, razgovarati - konstruktivno, jasno i staloženo. I tada će nas druga strana puno bolje čuti nego ako smo uzrujani ili vičemo.

Želim vam da svoje ukućane, osim ljubavi za njih, počnete doživljavati i kao svoje najveće učitelje i najvažnija ogledala. I što si više dopustite otkrivati skrivene dijelove unutar sebe, to će vaš obiteljski sklad biti sve ljepši i bolji.

 



 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo