Puno puta sam pročitala (a vjerojatno i vi) onu izreku da trebamo biti svjesni da će sve proći - i dobro i loše. Onaj dio o tome da će loše proći mi se sviđao, to je utjeha koja zaista pomaže, ali to da budem svjesna prolaznosti u lijepim trenucima, mi se činilo apsurdno. "Umjesto da uživam kad mi je lijepo, trebala bih razmišljati kako će to proći??? Tko li je izmislio tako glupu izreku!' - ljutila sam se.
No ovih dana sam nekako spontano otkrila koliko je ustvari i taj drugi dio rečenice važan i istinit. Jer, ako smo negdje u pozadini svog uma uvijek svjesni prolaznosti, tada još puno više volimo i cijenimo svaki trenutak!
Što sam starija, to sam sve više svjesna te prolaznosti. I time sretnija s toliko naoko malih stvari.
Prolaznost trenutka
Ove smo nedjelje suprug i ja posjetili našeg vjenčanog kuma Pehu (to mu je nadimak od malena i zapravo bih, po narječju kraja, trebala napisati "Pehota") koji inače živi u Njemačkoj, ali ljeti dođe u svoju kuću u blizini Veprinca iznad Opatije. Staru kamenu kuću koju je sa svojom obitelji s puno ljubavi uredio, tako da oko uživa u svakom detalju, u toplini starine oplemenjenoj dodirom modernog, u maslinama, čempresima, lavandi, kadulji i ostalom začinskom bilju koje je posadio među kamenim zidićima.
I dok sjedumo tako pod sjenicom s pogledom na Kvarner koji oduzima dah, ja, svjesna prolaznosti trenutka, uživam doslovno u svakoj sekundi. U razgovoru s prijateljima koje vidim nakon dugo vremena, u prefinom okusu ribe koju je moj suprug upravo ispekao na rośtilju, u Oliverovoj pjesmi iz zvučnika na malom stoliću na travi, u Pehotovom "domâćem" govoru. Dijalekt ovog kraja (koji oni nazivaju domâći) oduvijek mi je bio posebno lijep i veseli me kad čujem neku riječ koju još uvijek ne razumijem.
"Kad grete spat, oprite prošijane da vam pride malo arije nutra..." - kaže nam Peho, a ja ne razumijem što su prošijane. (Kad budete išli spavati, otvorite grilje da vam uđe malo zraka unutra.)
Prolaznost... pred tri godine sjedili smo u unutar te kuće za stolom zajedno s Pehotovim bratom Đinom. Ubrzo nakon toga se jednog dana samo srušio. I otišao. I trenutaka s njime zauvijek nema viśe.
I zato sam ja poput spužve - doslovno upijam svakim dijelom svojeg bića jedinstvenost i ljepotu trenutaka - i onu jasno vidljivu i onu suptilnu. Upijam te prekrasne nijanse Pehotovog načina govora, upijam pogled kroz lavandu na plavosive otoke koji se preklapaju u dalljini (što su dalji to su koprenastiji), upijam dobrotu Pehotove majke koja me obavije svaki puta kad pogledam u njene oči.
Ponekad kao žedna upijam samo prisustvo svojih roditelja, činjenicu da ih još imam. Nedavno sam ih "preselila" na more. U Zagrebu rijetko stignem s njima dugo pričati pa sam neku večer baš uživala, dok smo sjedili oko stola u dvorištu, s najzvjezdanijim nebom iznad nas, slušati njihove poznate priče, od djetinjstva poznate glasove, to što svako to biće poznajem u dušu, u svim nijansama. Upijala sam taj osjećaj velikog blaga koje imam u svom životu što su još tu i vole me. Čak i kad se ljutimo jedni na druge zbog nekih glupih sitnica.
Upijam tako ljepotu i ljubav kad god i gdje god mogu. Svaku jutarnju kavu sa suprugom, svaki ručak sa starijim sinom i snahom, svaki zagrljaj mlađeg sina, svaki pogled na moje minijaturno (pola metra visoko) stablo jabuke koje je rodilo sa 7 velikih plodova...
Svakodnevna sreća
U našoj priči za stolom Peho je u jednom trenutku rekao kako neki ljudi vjeruju da su Maldivi najljepše mjesto na svijetu i da će kad otiđu tamo biti sretni. "Ali ako ne moreš nać sreću doma, va sebe, nećeš je nać ni na Maldivima!" - rekao je. I to je tako istinito.
I zato i vi - nastojte što češće upijati svoju "običnu" svakodnevnu sreću mnogih malih trenutaka - tih velikih prolaznih dragocjenosti!
"Se pride i se pasa! Ma bilo nan je lepo." (Sve dođe i sve prođe. Ali bilo nam je lijepo.) - rekla nam je Pehotova majka Celestina, grleći nas suznih očiju na odlasku. Kao da mi je čitala misli. A možda i je - jer kad se srca povežu...