Život s mentalnim oštećenjem i psihozom

Sanela Sever Cuglin: Napokon sam sretna i imam prijatelje

Tridesetogodišnja Zagrepčanka ima tzv. dualnu dijagnozu, a uz to je odrastala bez roditeljske skrbi. Često je bila stigmatizirana, zanemarivana, frustrirana, sama, a tek u karlovačkom Centru za rehabilitaciju Nada pronašla je mir, sreću i zadovoljstvo.

Piše: Biserka Ranogajec


Imam svoje društvo i prijatelje, odem svima u trgovinu kada im nešto treba, izađem u grad na kavu i tamo imam poznanike s kojima volim popričati. Dobro sam. Imam svoju sobu i cimerice koje sam sama izabrala, mogu slobodno reći ako se s nekim ne bih slagala, pa mogu i promijeniti sobu. Lijepo mi je u Karlovcu, ne idem više nikamo. Imam kuhano i oprano i ništa mi drugo ne treba, kaže 30-godišnja Sanela Sever Cuglin.

 

Jedini takav centar u Hrvatskoj

Ona živi u Centru za rehabilitaciju Nada u Karlovcu, jedinoj ustanovi u Hrvatskoj koja se skrbi za odrasle osobe izvan obitelji koje istodobno imaju mentalno oštećenje i psihički poremećaj.
Sanelina dijagnoza je anksiozno-depresivni poremećaj, poremećaj osobnosti i mentalna insuficijencija. Ona je jedna od trećine osoba s intelektualnim teškoćama koje imaju i psihičku bolest.

Poremećaji mentalnog zdravlja četiri su do pet puta učestaliji kod osoba s intelektualnim poteškoćama nego u općoj populaciji.

- U Centar za rehabilitaciju Nada došla sam, sjećam se točno, 3. srpnja 2009. iz Psihijatrijske bolnice Vrapče. Pala sam u depresiju zbog veze s dečkom kojeg sam upoznala još u udomiteljstvu u Vrbovačkoj Dubravi i s kojim sam bila tri i pol godine zaručena. Bio je alkoholičar i danas mi nije žao što nismo zajedno - kaže Sanela i dodaje: - Ipak, nekada mi bude teško, ali tada se obratim socijalnoj radnici Ingi ili medicinskoj sestri Mariji.

 

Nikad je nitko nije posjetio

Sanela nikada nije rasla uz biološke roditelje. O njoj su se oduvijek brinuli centri za socijalnu skrb. Od ožujka 1986. godine, kad se rodila i kad je smještena u Dječji dom u Nazorovoj, gdje je provela samo šest mjeseci, selili su je od adrese do adrese. Bila je u inkluziji, prije toga u Caritasovu domu Sv. Vinko Paulski u Oborovu, kamo je stigla iz jedne udomiteljske obitelji koja se više nije mogla nositi s njezinim agresivnim ponašanjem. Zato je Sanela živjela i u Domu za djecu i mladež Tuškanac te u Centru za odgoj i obrazovanje Prekrižje. U Karlovcu je nikada nitko nije posjetio, osim što povremeno netko iz centra za socijalnu skrb dođe provjeriti je li sve u redu.

 

Statistike pokazuju da, osim što su djeca s intelektualnim teškoćama izloženija mentalnim bolestima zbog genetskih abnormalnosti i oštećenja mozga, pate i od niskog samopoštovanja, iskrivljene slike o sebi, neprihvaćanja od roditelja, okoline, vršnjaka, ograničene podrške, a izražene stigmatizacije...

 

Obitelj ne viđa...

Stresori koji su doveli do narušenog mentalnog zdravlja zasigurno su i česte promjene boravišta, gubitak roditelja, prijatelja, odgajatelja, osjećaj odbačenosti, nedostatak adekvatne stimulacije, podrške, zanemarivanje, neprijateljstvo, frustracije zbog nemogućnosti izražavanja svojih potreba i želja. Sve je to Sanelu formiralo i učinilo je ovakvom osobom kakva jest. Kaže da su joj za mamu, koja je umrla, rekli da je bila alkoholičarka, dok je oca vidjela jednom kad se liječila u Vrapču, gdje je i on bio na sudskom odjelu psihijatrije. Međutim, pamti udomitelje Ivicu i Ljiljanu, koji joj katkad pošalju nešto novca i koje još zove mama i tata. O braći malo zna, tek da jedna sestra živi u Vrbovcu, jedan brat u Vrbovečkoj Dubravi i jedan u Ivaniću, ali se ne viđaju.

Snimio: Robert Fajt/EPH


Unatoč svemu tome ona je vesela i druželjubiva žena. - Malo tko bi rekao da ima lakše mentalno oštećenje - kaže Kornelija Šobot, mag. defektologije, ravnateljica centra Nada, u kojem živi dvjestotinjak osoba s intelektualnim poteškoćama i psihičkim bolestima.

 

Nedovoljno mjesta
U Karlovcu su smještene 194 osobe, a u podružnici u Vojniću 175. Trenutačno imaju 179 zahtjeva za smještaj osoba s dualnom dijagnozom, odnosno s dijagnozom mentalnih i psihičkih oštećenja, koje su uputili centri za socijalnu skrb iz cijele Hrvatske, rekla je socijalna radnica Ingeborg Muhvić.
- Osobe koje čekaju smještaj sada žive po bolnicama, kod obitelji ili skrbnika. U slučaju teških psihičkih stanja udomitelji najčešće bolesne osobe dovedu na psihijatriju i obavijeste centar za socijalnu skrb da ih više ne žele. Udomitelji nisu educirani i dolaze u sukobe s oboljelima koji znaju biti vrlo agresivni - kaže Kornelija Šobot.

Snimio: Robert Fajt/EPH

 

Sada je dobro

Sanelino stanje je sada dobro. Sretna je i zadovoljna, što se smatra dobrim preduvjetom za njezino mentalno zdravlje. Znala je imati problema s ponašanjem, najviše je to dolazilo do izražaja dok je živjela u zajednici s ostalima preko Udruge za promicanje inkluzije.
- Bila je povodljiva i sklona manipulaciji, uzimanju tuđih stvari i slično. Agresivnog ponašanja bilo je i prije, zbog čega bi završila u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče - kažu Kornelija Šobot i socijalna radnica Ingeborg Muhvić. Sanela za njih kaže da su joj uvijek dostupne i smatra ih svojim prijateljicama.
- S Kornelijom izlazim u grad i u Vojnić, gdje Centar Nada ima podružnicu. Kornelija me povede da joj pravim društvo, čuvam i prošetam njezinog psa Amona - smije se.

Na pitanje ima li ozbiljnog prijatelja, opet uz smijeh odgovara potvrdno.

- On je konobar s kojim volim popričati kada dođem u kafić na kavu. Moji mi kažu u koje vrijeme se trebam vratiti, ali ja uvijek dođem ranije - kaže Sanela.

 

Voli pomoći i družiti se

Završila je obrazovanje za pomoćnu krojačicu.
- To koristim kada izrađujem slike za zid. Uokvirene vise u zgradi - kaže. Podržavaju je i nastoje joj pružiti što kvalitetniji život. Kad je lijepo vrijeme, korisnici idu na kupanje i kuglanje, a Sanela vozi i bicikl, kojim obično odlazi u trgovine i kupuje ono što joj drugi korisnici naruče. Osim toga, voli se uređivati i šminkati, a i drugima radi frizure.
- Ostale poslove svi oni rade koliko i kada žele - dodaje Ingeborg. Primjerice, Sanela je ljeti voljela pomagati domaru Mirku kada je uređivao živicu i travu u parku oko zgrada.
Prati televizijske serije, ima DVD i "stick" s filmovima koje gleda s cimericama obično u subotu i nedjelju, igra igrice na mobitelu, a najviše se veseli, kaže Sanela, kada dođe Kornelija.


 

Na kraju Saneli samo možemo poželjeti da ostane dobro, od srca... i apelirati na mjerodavne da pokažu sluh za još ovakvih centara koji pomažu pacijentima i onda kada obitelj ne može ili ne želi.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo