U postavljanju granica je naša moć

Pusti kokice nek' pucaju: Zašto je onima koji su rano naučili reći 'ne' život lakši nego drugima

Nije to mala odgovornost. I nije lako posložiti granice tako da budu otvorene i dovoljno fleksibilne, a opet funkcionalne; dovoljno propusne, ali ne previše. Da omogućuju razmjenu i kontakt, a prepoznaju potencijalnu opasnost. To je vještina koju treba naučiti.



 

 

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu
 

Granice.

Pojam često spominjan u mojoj školi. Nešto o čemu nikad prije nisam pretjerano razmišljala. Nešto što je za mene imalo negativnu konotaciju. Nešto što odjeljuje. Predstavlja strogost i krutost. Nefleksibilnost. Pretpostavlja da postoji neka opasnost od koje se trebamo braniti. Da… granice nisam voljela.

Još mi je donekle bila ok ideja da imaš granice pred ljudima koji ti nisu bliski. Ali imati granice u odnosu prema roditeljima, bratu, prijateljima, mužu i, vrhunac apsurda, prema vlastitoj djeci?! Pa to bi bilo potpuno krivo. Još gore, u mojoj glavi imati granice značilo je ne imati odnos. Jer kad nekog voliš, kad ti je blizak, kad je to "tvoja krv i meso", tu nema mjesta granicama. Zar ima nešto što se smije uskratiti osobi koju voliš? Nešto što s njom ne treba podijeliti? Mjesto na koje joj smijemo zabraniti pristup?


Ne jedno, nego dva

Ajmo sad malo razmisliti o fizici. (Inženjeri koji ovo čitaju neka mi oproste jer ne znam što činim.) "Kad dva tijela međudjeluju, sile se javljaju u paru, istog su iznosa, ali suprotnog smjera", kaže treći Newtonov zakon ili, kako ga ja pamtim, zakon akcije i reakcije.

Ne pada mi na pamet razrađivati ovaj zakon, samo bih voljela istaknuti da se govori o dva tijela. Evo i brojkom: 2. Ne jedno. Nego dva tijela.

 

Ako ne postoji granica između dva tijela, onda se radi samo o jednom tijelu, zar ne? I onda izostaje mogućnost za bilo kakvu akciju i reakciju. A budući da je za kvalitetan odnos potrebno puno interakcije, puno akcija i reakcija između dvije osobe, ispada da ako maknemo granice, izostaje mogućnost za odnos.

To je ono što nas uče u Gestalt školi. Kontakt između dvije osobe događa se na granici. Granica omogućava kontakt. Iako odjeljuje, ona je u isto vrijeme i mjesto komunikacije, mjesto razmjene, mjesto gdje dolazimo u dodir s drugim.


Kako se to dogodilo

I tu sam se našla u problemu. Jer moje su granice bile totalno zapuštene. Nisam vodila brigu o njima. Carinici su se pogubili negdje po šumama, pozaspali, zakartali se. Imigranti upadali sa svih strana, prodirali do gradova i radili što su htjeli. Ja bi ih primijetila tek kad bi bili već duboko u unutrašnjosti, kad bi počeli ljudima upadati u kuće i stanove. I onda, na smrt prestrašena i ugrožena, preburno sam reagirala. Dizala bih cijelu vojsku na noge, vadila tešku artiljeriju: tenkove i topove, minobacače i avione. I napravila totalno krvoproliće. A nepotrebno. Trebalo je samo reagirati na vrijeme. Obučiti carinike i postaviti ih na prava mjesta.

Kako to izgleda u odnosu s ljudima? Tako da puštaš da netko radi što želi, prelaziš preko svega onoga što ti ne paše i uvjeravaš se da "nema veze". Ne dozvoljavaš si reći: "Ne!", zauzeti se za sebe, reći da ti nešto ne odgovara. A uljez napreduje i traži sve više. I onda odjednom shvatiš da te potpuno pregazio i poludiš od bijesa i divljaš radi onog zadnjeg malog koračića koji je napravio, a onih tisuću prije toga si samo ignorirao. I uljez je zbunjen jer možda uopće nije imao loše namjere. Možda nije uopće bio svjestan da je prešao granicu. Kako i bi kad granica nije bila ni označena?! I eto ti problema u odnosu samo zato što nisi čuvao svoju granicu. Tvoja granica tvoja je odgovornost.


Označi svoj teritorij

I nije to mala odgovornost. I nije lako posložiti granice tako da budu otvorene i dovoljno fleksibilne, a opet funkcionalne; dovoljno propusne, ali ne previše. Da omogućuju razmjenu i kontakt, a prepoznaju potencijalnu opasnost. To je vještina koju treba naučiti. I za koju je potrebno puno vremena. I mnogo nespretnih pokušaja i pogrešaka dok isprobavamo različite načine i tražimo onaj koji nam najbolje odgovara.

I kad konačno počnemo postavljati granice, naša će okolina reagirati. Poneki uljezi, kao ovaj naš otprije dva odjeljka, stvarno su slučajno upali na tuđi teritorij i kad ga ispravno označimo, oni će to poštivati.

Ali neki uljezi baš vole upadati nezakonito i bez odgovarajućih dokumenata i kad im kažeš da nema ulaza bez putovnice… neće biti nimalo sretni.

 

Vratimo se za trenutak na fiziku: "Kad su dva tijela u dodiru i jedno se želi pokrenuti u odnosu na drugo, javlja se sila koja se protivi tom pokretanju (sila statičkog trenja), a kad se tijelo počne gibati u odnosu na drugo tijelo, javlja se sila, koja otežava gibanje (sila dinamičkog trenja)." Aha! Drugo tijelo ne voli promjene. Promjene su teške i osjećat ćemo ponekad da nama bliski ljudi pružaju otpor kad se pokrenemo u nekom nepoznatom smjeru.


Kako se nositi s tim?

Jer mene je to znalo jako naljutiti i radi tog sam nekad bila i pregruba. U početku mi je bilo najteže jer mi se činilo da se nekome mogu suprotstaviti jedino na grub način. Ili grubo ili nikako - to su bile moje dvije opcije. S vremenom, postalo mi je savršeno jasno da između grubosti i odustajanja postoji čitav dijapazon mogućih načina kako se izboriti za sebe, a pritom ne ugrožavati druge. Sad mogu nježno, ali jako uporno inzistirati na svojim granicama. I čak imam razumijevanje i empatiju prema toj drugoj osobi s kojom sam u odnosu jer joj je na neki način "nametnuta" promjena onog trenutka kad sam ju ja inicirala. Tu promjenu ta osoba nije tražila. Zato mislim da je sasvim u redu dati i sebi i drugome vremena da se pokušamo prilagoditi na novu situaciju.

Granice… pregledajte ih pažljivo. Dajte si puno vremena. Probudite pozaspale carinike. Ili ako pak imate slučaj gdje su carinici prestrogi i naoružani do zuba, možda ih možete pokušati nagovoriti da ostave koju pušku i ne pucaju baš na svakog zeca u grmu. Dobre granice učinit će čuda za vas i vaše odnose.

Samo ne zaboravite mudre riječi Johnnya Castlea (ja ne mogu zaboraviti sve i da hoću): "This is my dance space. This is your dance space. I don’t go into yours, you don’t go into mine."

So let’s cha-cha!


Ukoliko prolazite kroz teško životno razdoblje ili tražite neki svoj smisao i trebate podršku u tome, bit će mi drago da mi se javite.



IZVOR: Izvrnuto Potisnuto
 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo