Piše: Mihaela Richter, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja
Djeca rastu i mijenjaju se na mnogo načina tijekom godina. Osim tjelesnog rasta, djeca se razvijaju socijalno, emocionalno i kognitivno.
Kada dijete uđe u treću godinu svjedočimo izrazitoj promjeni iz djetešca u dječaka ili djevojčicu koji su već svladali govor, naučili hodati i trčati i krenuli u socijalne kontakte s vršnjacima.
U ovom specifičnom periodu razvoja dijete je već svladalo određeni odnos prema roditeljima i okolini te je sada spremno otkrivati vlastiti identitet.
Do ove dobi dijete je postavljalo pitanja: 'Tko si? i Što je to/kako se zove?' kako bi naučilo imenovati stvari, osobe i pojave u objektivnom svijetu. Sada se počinje pitati 'Tko sam ja?'. Izrazito je bitno da roditelji znaju da dijete u potrazi za svojim identitetom ne napušta svoja prošla iskustva, već ona zauvijek ostaju dio njega.
Proces separacije od roditelja
Koliko god nama bilo teško to zamisliti, dijete s tri godine uopće ne zna tko je ono. Do sada je dijete sebe definiralo kroz interakciju s roditeljima. Roditelji reagirajući na dijete i upuštajući se u druženje s njim jasno mu daju do znanja da postoji i vraćaju mu odnosno zrcale njegove reakcije. Vide dijete kako se dijete još ne može doživjeti. Vide djetetov karakter koje će samo dijete tek otkriti.
Dijete je tek sada spremno na novi korak u svom odrastanju: spoznati da ono nije dio roditelja, već da je osoba za sebe. No, i dalje dijete ima potrebe da roditelji budu pored njega te su mu kontinuiran izvor sigurnosti i potpore.
Iako dijete ne posjeduje još ekstenzivan vokabular, ima vrlo jasne, jake osjećaje i misli tko je ono te ih bez zadrške iznosi, tražeći od roditelja stalno odobrenje i pažnju. Počinje svoje misli i novoformirane stavove dijeliti sa svojom okolinom.
U ovom periodu odrastanja i sazrijevanja dovršava se još jedan važan proces - proces separacije od roditelja. Naime dijete je već nebrojeno puta iskusilo da roditelj odlazi te da se vraća po njega i pohranilo to u svoje mentalne slike. Većina djece u toj dobi osjećaju unutrašnju sigurnost i mir znajući da će roditelji uvijek doći po njih te se mogu opustiti istraživanju svijeta i druženje s drugim vršnjacima koji sada postaju bitan dio djetetova života. Do sada su središte bili odrasli bez kojih dijete nije moglo, a sada se fokus potpuno prebacuju ne vršnjake/inje.
Prirodan proces identifikacije
Da bi otkrilo tko je ono, dijete mora isprobati različite identitete koji ga privlače. U ovoj fazi dječaci i djevojčice isprobavaju razne superjunake/kinje iz crtića ili igara, oponašaju životinje istražujući neku osobinu koja je njima interesantna. Na primjer, odluče nositi odijelo lava cijeli dan i ne pričati već samo rikati i to izrazito glasno. Dijete na ovaj način može istraživati kako njegova moć glasa ima utjecaj na druge - promatrat će koliko je prihvaćen ili ne s ovakvom karakteristikom i koliko je njemu ili njoj ugodno u ovoj ulozi. Zapravo, dijete isprobava da li je ovakva osobina nešto što želi zadržati te koliko mu odgovara.
Isto tako kroz uloge isprobava suprotnosti kao dobro i zlo ili borbenost i nježnost, zato je jedan dan Spiderman a drugi dan Venum. Ovakve uloge dopuštaju djetetu da s lakoćom uđe i u ponašanja koja nisu izrazito društveno prihvatljiva i istraži i svoju 'tamnu stranu' kroz uloge kao zatvorenik, lopov, zli superjunak, vještica i slično.
Roditelje ovakvo ponašanje zna ostaviti zbunjene i frustrirane, nije im jasno zašto dijete toliko inzistira na nekom liku i katkad doista čudnovatom ponašanju kao na primjer mjaukanje umjesto govorenja. No, djetetu je to izrazito važno. Ono iskušava na jedan dan ili dulji period određen dio identiteta i potrebno mu je prihvaćanje, strpljenje i vrijeme da osjeti koliko mu paše i leži ovakav način izražavanja sebe.
Iako su dječaci često skloniji isprobavanju superjunaka ili strašnijih životinja (lav, tigar, zmaj...), dok su djevojčice češće princeze ili nježnije životinje (psi, mačke...) nekada je obrnuto. Naime, posve je uobičajeno da dječaci žele isprobati haljinice na šljokice, lakirati nokte ili raditi frizure, dok djevojčice žele biti nindže, boriti se mačevima kao vitezovi ili probati nacrtati brkove.
Ne trebamo imati nikakav strah da nešto nije u redu s našim djetetom već znati da je to prirodan proces identifikacije s različitim likovima te da je to velika igra potrage za djetetovim identitetom gdje će ono u konačnici otkriti tko je ono doista i razviti autentičnu osobnost.
Što je djetetu potrebno u ovoj fazi
Ovaj razloženi proces identifikacije počinje između treće i četvrte godine života kada dijete jasno razvija novi spoznaju: 'Mogu biti ja, sa svojim karakterom i istodobno mogu biti povezan s tobom'. Istodobno, dok dijete istražuje razne likove i djeluje kao da je okupirano primarno sobom, ono paralelno uvijek prati roditelje te pokušava shvatiti tko su oni te kako on nalikuje na njih.
Djetetu je bitno da vidi sličnosti sebe sa svojim roditeljima. Tako dobiva osjećaj još dublje pripadnosti i povezanosti sa svojom zajednicom, biti različit no biti i sličan.
Bitno je biti svjestan da dijete u ovoj fazi isprobava različite identitete trenutno, ne predviđajući tko će zapravo biti u budućnosti. Odijeva li se dječak u šarenu haljinicu svoje sestre i isprobava tijare ne znači da će imati problema u polju seksualnosti u budućnosti. No ni njegova preokupacija dinosaurima ne znači da će biti paleontolog u budućnosti.
Kada roditelj pozitivno reagira na djetetove eksperimente osigurava i omogućuje da dijete dalje nesmetano istražuje i ne okupira se da nešto nije u redu s njim. Ako reagiramo jako negativno ili čak bijesno na djetetovo izražavanje novih osobina ili nam je teško držati jasne granice, možda ni sami nismo imali podršku u ovoj fazi razvoja kao djeca. Ako se prepoznajete u ovome, trebat će vam vremena da iscijelite svoje povrede koje su nastale u tom periodu, kako bi imali vlastito zadovoljstvo ali i mogli podržati svoje dijete. Možete sa svojim partnerom maštati što bi bili da ste druga osoba - ako bi mogli promijeniti posao, interese, izgled...otkriti kako kreativnost i otkrivanje raznih strana identiteta nas čine bogatijim i interesantnima samima sebi.
U idealnom slučaju u ovoj fazi roditelj je prisutan, zaigran i radoznao da sazna sve o djetetovim identitetima. Ako smo obzirna i zainteresirana publika dopuštamo djetetu da na siguran način eksperimentira dok mu mi, ako je potrebno, stavimo jasne granice (ako, recimo, želi da se svi lupamo kao pozdrav, pomoći mu moderirati taj pozdrav u nježno lupkanje).
Trebamo dijete pitati razna pitanja, uživjeti se s njim u priče o njegovim sposobnostima i time podržavati djetetovu maštu i njegov fiktivni svijet kroz koji će otkriti sebe.
Sada, za vrijeme fašnika, odlična je prilika da se i roditelji i djeca poigraju s raznim ulogama i da doista odvojimo vrijeme za ovakve igre s djecom jer će i nas same nevjerojatno ispuniti, a možda otkrijemo i novi dio svog identiteta.
Literatura:
- Hendrix, H., Lakelly Hunt, H.(2011.) Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje - vodič za roditelje, Zagreb: Mozaik.