Veliko pospremanje emocija

Posveti se obnovi izgubljene energije, pomaknut ćeš i i sebe i druge!

Sve je zbog emocija: I u snu i na javi lome nas kao vjetar grane ili daju neka nevidljiva krila 

 

Kada sam pročitala rečenicu književnika F. Pessoa ' Znam da sam se probudio i da još uvijek spavam', duboko sam se zamislila nad njom i počela razmišljati o velikom pospremanju svoga života. Je li ovo što se sa mnom događa i što već dugo vremena činim i čemu se već dugo vremena ne pokušavam oduprijeti, navika, bijeg od stvarnosti ili anksioznost s blažim simptomima depresije?

U nekoj dalekoj meni

Naravno da sam pomislila na ovo treće zbog lakoće shvaćanja ove dubokoumne rečenice iz njegove Knjige nemira, jer čim bi doslovno stavila u preneseno osjetila bih mučninu, a glava bi mi postala vatrena kugla. Inače sam teško podnosila samu sebe, posebno posljednjih nekoliko godina, otkada se svijet okrenuo naglavačke, pa sam i sama s nogama u zraku prestala podnositi i ostale ljude oko sebe. Negdje u nekoj dalekoj meni nevidljivoj osobnoj nultoj točci, naslućivala sam da gospodin Pessoa izjednačuje san i javu, jer bez obzira što ja otvorila oči, pokrenula svoj mehanički dio, oSve je to zbog emocija. U stanju sna ili jave one su prisutne i lome me kao vjetar grane ili mi daju neka nevidljiva krila... uglavnom,  one su ta stvarnost zbog kojih moja mehanika boluje ili se osjeća zdravom.

U istoj čekaonici

E pa sad. Osjećajući se toplo - hladno, a to je počelo bivati svakodnevno, odem ja u istu bolnicu i završim u istoj čekaonici. Nešto kao Hitna. Uvjeravam se kako ne bih tamo otišla da mi nije hitno i da se ne osjećam loše. Iako znam kako se tamo uvijek dugo čeka, čekam strpljivo i ove večeri, jer želim saznati definiciju ovog nedefiniranog osjećaja koji godinama prolazi kroz mene. Već sam toliko puta završila ovdje i već su toliko puta zaključili da mi nije ništa, no nemir s prvim simptomima bio je dovoljno uporan da se opet nađem u toj čekaonici, s oduševljenjem čekajući da mi nabiju onu poznatu injekciju mira nakon koje uvijek kažem aaah.

Uvijek ista priča

Čekaonica je postala moj drugi dom, sigurna kuća, učionica i promatračnica. Priču sam ponavljala, iako su je već svi zaposlenici bolnice znali napamet, ja bih ipak iznova opisivala simptome, kako mi se znoje dlanovi, stopala, boli me glava, raspada mi se želudac, neko neodređeno gušenje, knedla u grlu, ubrzan rad srca, vrtoglavica… Naglasila bih uvijek pritom kako odlično spavam, moguće i malo previše, kako uopće nisam bezvoljna, kako je život lijep bez obzira na probleme… da me slučajno ne bi svrstali u kategoriju psihičko bolesnih ljudi.

Jesam li svjesno sebi stvarala 'vječni' alibi za dolazak na ovo mjesto i što sam zapravo željela postići s obzirom da sam u tih par godina obavila sve pretrage, na čijim je nalazima bila oznaka b. o.? Očito je bilo puno faktora u pitanju. Željela sam se putem sedativa riješiti svih tih mehaničkih neugodnosti, dobila priliku komunikacije, usporedbe s ostalim pacijentima čiji simptomi su se razlikovali od mojih, zbog čega sam zaključila da sam fenomen koji dobiva fenomenalnu uslugu od uslužnih djelatnika bolnice. To što su oni padali od umora i objašnjenja da si promijenim način života, da se umjesto spavanja probudim, meni je kroz jedno uho ušlo kroz drugo izašlo. Nisam željela da mi itko oduzme mogućnost dolaska u meni dragu čekaonicu.

 

Što sam ja zapravo željela? Možda da netko drugi učini veliko pospremanje moga života? A možda je u pitanju bio izostanak pažnje koju nisam mogla dobiti kod kuće? Ovdje sam je uredno dobivala, jer je to bio propis struke i prebacivanje odgovornosti na njih. Ja sam jedino odgovorno bježala u snove nakon posjeta toj čekaonici, pokušavajući  time privući pažnju ukućana na sebe. Ali kako sam na početku zaključila po riječima književnika, crtu između sna i jave teško je povući, kao što je teško povući crtu u zraku između zla i dobra. I san i java igraju se s čovjekovim emocijama, zaključila sam nakon jednog vrlo znakovitog sna.

Dolazim iz navike?

Sanjala sam kako ulazim u bolnicu iz moje jave, sjedam u čekaonicu, gledam u zidove istih boja, nema previše ljudi, ali ipak dovoljno za moje potrebe. Odjednom mi pada na pamet kako ovamo dolazim  iz navike, ali to odmah odbacujem kao suvišnu misao. Govorim samoj sebi kako zdravi ljudi zaobilaze ovakva mjesta, ako ne zbog ničeg drugog ono zbog čekanja. I tko uopće voli gledati ljude tužnih lica, uplašenih očiju, čuti pokoji krik odraslih, duboki kašalj, tko voli sjediti na plastičnim sjedalima savijajući se od bolova…

Upute u snu

Jesam li zaista bila toliko lijena da poradim na sebi? Očitost moje izrazite lijenosti nisam si željela priznati, dok nisam shvatila kako je ljenost gora od bolesti. Liječiti mehanička oštećenja je neophodno, ali nemir uma i duše bez mog sudjelovanja nitko neće izliječiti. Dobila sam upute u snu odakle dolaze moji psihosomatski problemi. Iz emocija koje nisam precizno definirala. Definiciju sam dopustila drugima. Na upit u snu, zar uživaš u svojoj muci, povrijedilo me više od same muke. Napravi čekaonicu kod kuće, smjesti u nju one koji imaju tvoje simptome, dijagnosticiraj im bolesti i odredi terapiju.

Ali ja nisam liječnik! - uzviknula sam. Ako nisi liječnik drugima, onda postani liječnik sebi. Kako?, upitala sam vlastiti san. Napravi veliko emotivno pospremanje.

Tvoje su emocije dehidrirane, san je nastavio 'govoriti'. Godinama navikavaš tijelo na emotivnu dehidraciju. Trošiš energiju na objašnjenja ljudima koji tvoje riječi i tvoju emotivnu pomoć doživljavaju kao napad, umjesto kao izlaz iz problema kojim te svakodnevno bombardiraju. Oni se hrane tvojom energijom, puneći te kao kantu za smeće raznim jadikovkama, strahovima, neodlučnošću…

 

Čovjek bez energije postaje stvar. Navikla si ih da te koriste u svoje svrhe, čime si postala osoba bez svrhe. Tijelo ti vrlo jasno šalje signal te informacije, a zove se duševno nezadovoljstvo. Kada ih prepustiš samima sebi i posvetiš se obnovi izgubljene energije, pomaknut ćeš i njih i sebe.

Nakon tog sna nikada više nisam otišla u čekaonicu 'nade', a moji dotadašnji simptomi… kako došli, tako prošli. San je doista postao java.

MISAO TJEDNA

Ako poštujemo pravila duše, ta će pravila postati spoznaja.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo