Kada joj dežurni telefon zazvoni u bilo koje doba dana ili noći, radnim danom ili vikendom, Ana Bakšić ustaje, pridružuje se ostatku spasilačke ekipe i kreće u akciju spašavanja unesrećenog ili u potragu za nestalim. Uobičajen je to scenarij s kojim se susreću članovi Gorske službe spašavanja diljem Hrvatske.
Priča ove speleologinja je specifična, jer je prva žena koja je prije punih dvadeset godina postala članica ove do tada isključivo muške spasilačke skupine.
- Da biste postali član GSS-a, treba vas netko predložiti, princip je takav da se nitko ne može učlaniti sam i zato što to želi. Uvijek za vas moraju lobirati barem dva člana, a primljeni ste ako svi ostali procijene da ste perspektivni za tu službu i da ste pokazali određene rezultate u svojoj djelatnosti. Ja sam se u to vrijeme speleologijom bavila već dugi niz godina, bila dosta aktivna i iskusna, istraživala brojne jame, iza sebe imala već desetogodišnje iskustvo u vođenju speleološkog odsjeka. Iskazala sam se u istraživanju podzemnog svijeta i otkrivanju mjesta na kojima još nitko nije bio. No, zanimljivo je bilo to što me je u službu pozvao Darko Berljak, koji je alpinist i nije imao veze sa špiljarenjem, a k tome do tada još nije bilo ni jedne žene u GSS-u. On je procijenio da bih baš ja bila dobra prva žena u tom muškom društvu - priča Ana Bakšić.
Promijenila stav
Kaže da je poziv na početku doživjela s odmakom jer do tada nije bilo ni jedne pripadnice nježnijeg spola u GSS-u, no nakon kraćeg uvjeravanja promijenila je stav jer ju je Darko Berljak uvjerio da je upravo ona idealan odabir, a tako će ujedno otvoriti vrata GSS-a i drugim ženama.
- Zapravo me pridobio riječima da sa svojim kvalifikacijama i rezultatima trebam prihvatiti poziv, jer tko će ako neću ja, tako da mi je to postala svojevrsna moralna obaveza. Osjetila sam određenu dozu odgovornosti i pristala iako na početku nisam bila potpuno svjesna u što se upuštam. Vjerojatno je i istina da sam tada otvorila vrata drugim ženama, jer da nisam pristala, prošlo bi dosta godina prije nego što bi neka druga dobila priliku kročiti u GSS. Od tada, dakle punih dvadeset godina, GSS mi je dio života - kaže Ana, koja je za svoj rad prošle godine dobila i svečanu srebrnu značku za dvadeset godina aktivnog rada.
Iz sadašnje perspektive gledano, vrlo je ponosna i drago joj je što je na neki način kao žena probila led u GSS-u, danas ih je deset posto u odnosu na muškarce. Ističe da nikada nije osjetila spolnu razliku, uvijek je bila ravnopravna s muškarcima, kako u speleologiji koja joj je prva ljubav, tako i u službi spašavanja.
'Mi smo produžena ruka hitne pomoći, unesrećenom dajemo svu pažnju i ponašamo se kao da je uvijek riječ o najozbiljnijoj ozljedi.'
Akcije i brojne obuke
U dvadeset godina sudjelovala je u nebrojeno mnogo akcija i prolazila brojne obuke, jer spašavatelj mora biti spretan i snalažljiv u raznim situacijama.
- Jako se pazi na to da su ljudi koji se pozivaju u GSS požrtvovni i spremni pomoći drugima. Primaju se osobe koje racionalno i sabrano znaju reagirati u raznim kriznim situacijama, da su samostalne i snalažljive - kaže.
Dodaje kako se ona, kao i većina njezinih osamdesetak kolega koji operiraju na području Zagrebačke županije, najviše obučavala na Medvednici, posebno na skijalištu na Sljemenu jer tamo, gotovo svakodnevno, u sezoni skijanja ima po nekoliko nesretnih slučajeva, od manjih ozljeda do ozbiljnijih prijeloma.
- Mi smo produžena ruka hitne pomoći, unesrećenom dajemo svu pažnju i ponašamo se kao da je uvijek riječ o najozbiljnijoj ozljedi. Bilo je na Sljemenu i teških potresa mozga, ozbiljnih prijeloma, a sjećam se kao danas da mi je prva akcija bila pružanje pomoći unesrećenom skijašu koji si je rubnikom skije razrezao obraz. Krv je liptala na sve strane, ja sam tek završila obuku prve pomoći i sva sam se tresla od straha i uzbuđenja. Tada sam se uistinu uplašila i pitala se mogu li ja to. Kasnije se čovjek, stječući iskustvo, navikne na sve situacije i lakše podnosi kad se nađe u teškim akcijama. Bilo je i onih koji izazovu šok kao što je slučaj spašavanja biciklista koji je, spuštajući se sa Sljemena, pao pod autobus, bio je sav oguljen, krvav, skinuo mu se kompletan skalp - priča nam Ana.
Osamdeset sljemenskih akcija
Dežurni telefon GSS-a vrlo često zvoni, samo u protekla dva mjeseca sljemenskih je akcija bilo gotovo osamdeset.
- Prošli se tjedan mala grupa mlađih ljudi izgubili na području Sljemena i nisu znali gdje su, uhvatila ih je panika i morali smo ih tražiti. Ljudi se najčešće na području Medvednice izgube po noći pa zovu pomoć jer ih uhvati panika. Ponekad ih uspijemo preko telefona uputiti na pravi put, ali mnogo češće moramo ih ići tražiti - kaže.
A kad je riječ o potragama za nestalima, najčešće pomoć i suradnju od njih traži policija i tada se svi organiziraju i mobiliziraju. Uglavnom se udruže kada se osoba traži na nepristupačnim dijelovima, šumama, šikarama i kada se u potragu trebaju uključiti i potražni psi.
Kao pasionirana špiljarka spustila se i istraživala mnoge jame u Hrvatskoj i inozemstvu, a među ostalim bila je i prva žena koja se spustila na dno 1421 metar duboke Lukine jame na Sjevernom Velebitu.
- Takve situacije znaju biti jako teške, a upravo se za njih stalno obučavamo i učimo. To je ozbiljan rad jer se temelji na detaljnoj procjeni je li se osoba otišla ubiti ili je možda ubijena, ili je samovoljno odlučila nestati. Procjenjuje se koja je vjerojatnost da je nađemo na određenom mjestu pa se na temelju brojnih parametara određuje zona potrage - kaže Bakšić, dodajući da je prilično demotivirajuće i frustrirajuće kada krenu u potragu, a ne uspiju naći nestalu osobu.
Potrošite dane i sate rada, truda, želje, a čovjeku ni traga. Ovih me dana baš zvao kolega iz policije i kaže da još tragaju za čovjekom kojeg smo u prosincu prošle godine tražili, nažalost, bezuspješno. Dementne osobe vole se zavući u šikare. Nedavno smo našli jednu dementnu staricu u nepristupačnom žbunju, dva je dana bila šćućurena u grmlju, bila je puna krpelja, izgrebana, pothlađena, dehidrirana, ali, na sreću, živa. Nema veće sreće nego kad nađete osobu koju tražite, no, nažalost, nismo uvijek te sreće - govori.
Kao pasionirana špiljarka spustila se i istraživala mnoge jame u Hrvatskoj i inozemstvu, a među ostalim bila je i prva žena koja se spustila na dno 1421 metar duboke Lukine jame na Sjevernom Velebitu, najdublje u Hrvatskoj i jedne od dvadeset najdubljih jama na svijetu. Da bi bio dobar u tome što radiš, moraš to redovito prakticirati, a Ana se spušta u jame kontinuirano i s jednakom strašću kao i prvog dana kada je tek počela otkrivati mračni svijet podzemlja.
Ana je jednom prilikom pod zemljom u špilji u kontinuitetu provela punih devet dana, u stalnoj vlazi i hladnoći.
- Istraživanje netaknutih jama velika mi je ljubav i strast. Poseban je osjećaj istraživati nove kanale i uske prostore pod zemljom kroz koje se probijaš i gdje još nikada nitko nije bio. U jamama ima mnogo neistraženog prostora, a uzbuđenje koje iz toga proizlazi stvarno je neopisivo - kaže Ana Bakšić.
Uspjela svladati stres
Jednom je prilikom pod zemljom u špilji u kontinuitetu provela punih devet dana, u stalnoj vlazi i hladnoći.
- Teško je razumjeti, ali to je izazov koji osvaja srce. Doći do krajnje točke koju mi nazivamo točkom upitnika, mjesta gdje još nitko nije bio i koje je potpuno neistraženo - kaže Ana, a poseban joj je izazov bilo istraživanje najduže, 32 kilometra duge jame u Hrvatskoj, Kite Gaćešine na Crnopcu, na više mjesta duboke i do 700 metara.
Ova aktivnost nosi i konstantne rizike na koje čovjek mora biti spreman, a i sama je bila sudionik dviju nesreća u špiljama, jedna je bila upravo u spomenutoj jami.
- Nesreće su u takvim situacijama vrlo moguće i događaju se bez obzira na vaše znanje, iskustvo i spretnost. Može doći do nenadanog odloma kamena ili urušavanja, puknuća nekog dijela opreme, česta su poskliznuća i padovi. Zbog toga treniramo razne mogućnosti i vježbe izvlačenja iz špilja - priča Ana, sudionica akcije spašavanja njemačkog speleologa Johanna Westhausera (52) iz jame RiesendingSchachthöhle u njemačkim Alpama, gdje je Hrvatska ekipa preuzela jednu od ključnih uloga. Bilo je to prije dvije i pol godine, pod zemljom su bili puna dva dana bez odmora i obroka. To je bio, kaže, vrhunac njezina iskustva i učenja.
Ističe da je bit članstva GSS-a nesebično pomaganje svima u nevolji, jer ova služba oduzima puno vremena i traži od čovjeka 24-satno dežurstvo.
- Unesrećenom je pao kamen na glavu i onesvijestio se. Jedan je ostao pod zemljom s njim, a drugi je otišao po pomoć. Bili smo svjesni da čovjeku nužno treba pomoć i da ga ne može spasiti bilo tko, već samo tristo do petsto ljudi na cijelom svijetu. Svi mi iskusni speleolozi međusobno smo se organizirali u želji da ga spasimo. A s obzirom na to da Njemačka nije imala tako iskusnih i dobrih speleologa, kao na primjer Francuska, Hrvatska ili Italija, odlučili smo da se hitno moramo mobilizirati. Sedam dana drugi su ga speleolozi spašavali, a na kraju smo ga mi uspjeli izvući. Imao je teški potres mozga, a posljedično je došlo i do oduzetosti jedne strane tijela. Čovjek se oporavio i ponovo špiljari, no ta je jama zatvorena - priča Ana.
'Mnogi ljudi imaju krivu predodžbu i misle da je kod spašavanja spektakularno letjeti helikopterom i spuštati se, sve izgleda jako filmski, ali realnost je puno drugačija i vrlo stresna.'
Ističe da je bit članstva GSS-a nesebično pomaganje svima u nevolji, jer ova služba oduzima puno vremena i traži od čovjeka 24-satno dežurstvo. Na neki je način u taj volonterski posao uključena cijela obitelj jer te oni u svemu moraju podržati, spremni da će ti telefon zazvoniti u bilo koje doba dana i noći. - To je posao koji volim i želim raditi. Osjećaj da ste pomogli čovjeku, da ste ga spasili ili mu smanjili patnju i bol i kad vidite njegov pogled zahvalnosti, neopisiv je i neprocjenjiv i ne može se platiti nikakvim novcem - rekla je.
- Mnogi ljudi imaju krivu predodžbu i misle da je kod spašavanja spektakularno letjeti helikopterom i spuštati se, sve izgleda jako filmski, ali realnost je puno drugačija i vrlo stresna. Trebate se dobro nositi i u situacijama kad se nakon nekoliko mjeseci nađe tijelo nestalog, skupiti njegove ostatke, a miris trulog tijela osjećate još tjednima. To je strašno, ali i realnost - kaže Ana. Dio kolega morao je izaći iz GSS-a jer nisu mogli podnijeti taj stres. Ja sam to kroz godine nekako uspjela savladati - kaže.