Piše: Sara Peranić, autorica bloga Sluša-Lica te magistra socijalne pedagogije i edukantica psihoterapije
1. Miješanje samopouzdanja sa samopoštovanjem
Samopouzdanje znači „ja mogu“, a samopoštovanje „ja vrijedim“. Razlikovanje ovih pojmova je važno jer se svaki gradi na drugačiji način.
Mnogi kažu „ne vjerujem u sebe“. No, što to točno za vas znači?
Ne vjeruješ da vrijediš kao ljudsko biće jednako koliko drugi? Da možeš postići određene rezultate? Ne vjeruješ da ćeš ustrajati? Da će drugima biti interesantno to što imaš za ponuditi? Ne vrijediš ako ne postižeš rezultate?
Vrlo je važno pozabaviti se detaljnije ovim pitanjem i otkriti s čime točno imate problema. Je li to samopoštovanje, samopouzdanje ili s ukupna slika o sebi.
Samopoštovanje
Ako vam nedostaje samopoštovanja, moguće je da o sebi imate sljedeća vjerovanja:
- Drugi su bolji od mene.
- Nikada neću biti kao drugi.
- Manje vrijedim od nekih ljudi koje poznajem.
- Da me nema, nitko ne bi ni primijetio.
- Nemam što za ponuditi svijetu.
Ovakve je misli moguće mijenjati. Za to je potrebno uložiti vrijeme i trud u svakodnevno izražavanje ljubavi prema sebi. Normalizacija svih ljudskih osjećaja važan je korak u prihvaćanju sebe. Ljudi često čekaju i očekuju revolucionarne promjene izvana da bi se nešto promijenilo. Zapravo, za osobni razvoj vam je potreban niz malih, ali dosljednih aktivnosti kojima ćete izražavati ljubav prema sebi.
Primjeri aktivnosti
Osvijestite svoj unutarnji govor.
Koje riječi birate kada se obraćate sebi? Birate li ih svjesno ili puštate ma kakve bile? Koji ton koristite u unutarnjem razgovoru? Prilagodite ton, boju i riječi kao da razgovarate s osobom do koje vam je jako stalo.
Izdvojite vrijeme u danu samo za sebe.
Ljudi često kažu da nemaju vremena za sebe. No, ako malo promislimo mi smo svoj najveći i najvažniji resurs. Ako smo umorni, manje smo produktivni na poslu kojeg stavljamo ispred sebe. Ako smo nervozni, nismo dobri ni za ljude oko sebe, na čije potrebe često mislimo više nego na svoje.
Reorganizirajte svoj raspored tako da imate barem nekoliko minuta za aktivnost u kojoj uživate. Ipak, pri odabiru aktivnosti pokušajte izbjeći online svijet, ljude i sadržaj. To je vrijeme u kojem se povezujete sa sobom i svojim unutarnjim glasom.
Izražavajte ljubav prema sebi kroz uobičajene aktivnosti.
Za razvijanje ljubavi prema sebi ne morate otputovati na drugi kraj svijeta ili potrošiti gomilu novca. Umjesto toga, uljepšajte si svakodnevicu jednostavnim stvarima. Birajte zdravije namirnice i pazite kako dekorirate jelo. Uredite prostor u kojem boravite. Nemojte pristati na kavu s koje ćete otići iscijeđeni. Izaberite biti nedostupni na mobitelu u određenim dijelovima dana. Ovakve promjene neće vam promijeniti percepciju, niti vam pomoći iscijeliti neke stare rane. Njihova je svrha da se osjećate bolje u svojoj koži svaki dan. To je dobar početak osobnog razvoja.
Samopouzdanje
Ako vam nedostaje samopouzdanja, vaš unutarnji govor može izgledati otprilike ovako:
- Nikada neću postići rezultate koje želim.
- Nesposobna sam i točka.
- Nisam stvorena za velike stvari.
- Ne mogu.
- Preopasno je pokušavati.
- Neki su ljudi prirodno talentirani, nema smisla ni da pokušavam.
Formula za izgradnju samopouzdanja zvuči jednostavno: čini ono što nikada prije nisi, opetovano. Ako je tako jednostavno, zašto onda ljudi to ne čine?
Ne čine zato što vjeruju da je neuspjeh povezan s njihovom vrijednošću „ako pogriješim, manje vrijedim“. Kao što sam upravo opisala, samopouzdanje i samopoštovanje su odvojeni koncepti. Dakle, naša je vrijednost neupitna, ne ovisi o rezultatima koje postižemo.
Produktivna osoba koja postiže vrhunske rezultate i lijena osoba koja nema motivacije za pomaknuti prstom jednako vrijede kao ljudi. Svakako ne proživljavaju život jednako duboko, ali njihova se vrijednost ne razlikuje.
Misli koje su „ljekovite“ za osobe s ovakvim uvjerenjima su:
- Vrijedim i kada ne uspijem.
- Svaka osoba koja je uspješna je nekada prije doživljavala neuspjehe iz kojih se izdizala.
- Dok ne pokušam, sigurno ne mogu. Ako pokušam dovoljno puta, na dovoljno načina, sigurno mogu.
- Ja nisam ono što postižem.
Aktivnosti za ljude s manjkom samopouzdanja:
Napravite popis stvari koje se bojite napraviti. Od najbanalnijih, do najzahtjevnijih. Sada ih rasporedite tako da svaki mjesec imate 4 aktivnosti koje ćete odraditi, 3 jednostavnije i jednu zahtjevniju. Za postizanje rezultata potrebna je dosljednost. Stoga, nemojte preskakati tjedne izazove.
Slušajte priče uspješnih ljudi (javite mi ako pronađete uspješnu osobu koja nikada nije pogriješila, jer ja za takvu još nisam čula Podcasti s takvim pričama koje preporučujemm: Surove strasti, The Tim Ferris Show.
2. Izostanak pohvala u djetinjstvu
„Mene moji nikad nisu hvalili.“ - koliko puta ste ovo čuli i/ili izgovorili? Nažalost, ne educiraju se svi roditelji o odgoju. U ovom području preporučujemm Edukatoricu za odgoj.
Mnogi se vode po načelu „nisu se ni moji educirali, pa sam dobar ispao“. Uz dužno poštovanje svakoj osobi, malo tko može za sebe reći kakav je ispao, pogotovo ako ne prođe psihoterapiju/savjetovanje, i mnogo rada na sebi. Kompleksi i jesu kompleksni zato što ih nismo svjesni.
Stoga neka djeca odrastaju u okruženju u kojem vlada pravilo „ne smijem te hvaliti da se ne pokvariš“. Ako ste jedno od te djece, postoji veća vjerojatnost da u odraslosti imate problema s niskim samopouzdanjem.
No, odgoj iz djetinjstva ne definira nas kao osobe, a pogotovo ne definira našu budućnost.
Djetinjstvo
Dakle, okolnosti iz djetinjstva su nešto što nam je moglo (i nije moralo) razviti potencijale, a u odrasloj dobi imamo punu odgovornost da nastavimo graditi te potencijale dalje (i/ili proradimo iskustva koja nas u tome koče, ako to želimo).
Ne moramo svi biti uspješni, ali moramo svi znati da biramo poziciju u kojoj se nalazimo.
Osobna odgovornost ne isključuje potrebu da potražimo pomoć. Inicijativa je na nama, ali to ne znači da moramo sami.
Zašto su uvjerenja iz djetinjstva tako snažna?
Ideje o sebi i svijetu razvijamo od prvih dana. Dok smo još potpuno ovisni o svojim roditeljima, iako nemamo svijest o tome, naša egzistencija potpuno ovisi o njima. Iako dijete toga nije kognitivno svjesno, ono ipak razvija apsolutno povjerenje u svoje roditelje/skrbnike (iz potrebe za preživljavanjem). „Budući da ovisim o tebi, za mene je sigurnije ako vjerujem da si ti neupitno u pravu.
U takvim okolnostima kada dođe do sukoba, dijete staje „na stranu roditelja“. To znači da dijete vjeruje da kada nešto u odnosu nije dobro, da je ono pogrešno (jer roditelj zasigurno nije). S vremenom se razvija uvjerenje „ja sam pogrešan/ nedovoljno dobar/ ne vrijedim/ ne zaslužujem ljubav“ – različite su varijante.
Za proradu takvih uvjerenja preporučujemm psihoterapiju i/ili mnogo rada na sebi. Krajnji cilj u ovom kontekstu je naučiti sam sebi dati pohvalu. Poanta nije u traženju odobrenja (pohvala) od okoline, nego od samoga sebe.
Koju si ocjenu dobio?
Nažalost, od prvih školskih dana učimo kako je ocjena (vanjsko mjerilo) važnija od subjektivnog osjećaja zadovoljstva.Ako se prepoznajete u ovom dijelu, počnite si redovito postavljati pitanja „Kako sam ja zadovoljna učinjenim? Jesam li dala sve od sebe? Koliko sam se trudila?“. Ako znamo da smo dali sve od sebe, možemo biti zadovoljni bez obzira na ishod.
Uspješnost se ne mjeri krajnjim ishodom, broji se i sam proces! Ako pokušate i ne uspijete, niste na nuli – znate što ne funkcionira. To nikako nije “nula”.
3. Uspoređivanje s drugima
Recept za nezadovoljstvo je uspoređivanje s drugima. Ali, ne s drugima u potpunosti nego samo s onim djelićem drugih kojeg nam odluče prikazati na društvenim mrežama.
Zašto se svi uspoređujemo?
Prije svega želim naglasiti da svako ponašanje ima svoje razloge. Budući da smo u stalnom uspoređivanju toliko uporni, to nam govori da postoji snažan razlog zbog kojeg to činimo. A razlog je potreba da se uklopimo.
Čovjek je rođen kao dio zajednice i duboko u sebi zna da bez nje ne može živjeti zadovoljno i ispuniti sve svoje potrebe i potencijale. S obzirom na to, mi stalno radimo „check listu“ – jesmo li u skladu s onim što mislimo da društvo od nas želi.
U malim razmjerima to ponašanje nije ni čudno ni opasno. No, ako nam je potreba da se sviđamo drugima veća od potrebe da smo sami zadovoljni sobom, tada razvijamo nezadovoljstvo. Nema ništa loše u traženju toga da nas drugi prihvate, ako smo prvo prihvatili sami sebe.
Zašto je uspoređivanje pogubno za samopouzdanje?
U kojim se situacijama uspoređujemo? Vrlo često se to događa onda kada nismo zadovoljni. Ako se tada idemo uspoređivati postoje dvije mogućnosti: ili da budemo ljuti na ljude za koje vjerujemo da im je bolje ili da budemo još dotučenijii jer mislimo da nikada nećemo ni postići to što drugi jesu. Ni jedna opcija nije dobra za nas – ni ova u kojoj krivimo i napadamo, ni ona u kojoj smo žrtva.
Dakle, to ponašanje nas ne vodi prema onome što želimo postići. Što onda pomaže? Pomaže promišljanje o tome što želimo, što moramo napraviti da bismo tamo stigli, što smo do sada radili a da nije rezultiralo željenim ishodom, kome se možemo obratiti za pomoć, itd.
Dok nas uspoređivanje drži u pasivnoj poziciji, usmjeravanje na sebe nas aktivira da djelujemo. A da bismo razvili samopouzdanje, nužno je djelovati.
4. Promišljanje o tome što bismo trebali biti
Da bismo bili ono što želimo biti, prvo moramo znati što želimo. Što su naše ideje, očekivanja, želje? Ne što okolina traži, a mi prihvaćamo jer želimo biti dobra djeca, učenici, susjedi itd.
Ako se moramo prilagoditi okolini do razine neprepoznatljivostii kako bismo bili prihvaćeni, tada je cijena previsoka. U tom slučaju mijenjaj okolinu, a ne sebe.
Često vjerujemo da nismo dovoljno lijepi, pametni, sposobni, zgodni, bogati, uspješni…
Dovoljno nije mjera nego percepcija.
- Brene Brown
Dovoljnost je naučena iluzija, ne univerzalna istina. Ne postoji objektivno mjerilo koje određuje koliko smo dovoljno ljudska bića.
5. Ostanak u zoni ugode
Ovo je područje o kojem se u posljednje vrijeme počelo razgovarati u društvu. „Ako želiš napredovati, moraš izaći iz zone ugode.“ Zašto to tako jednostavno zvuči, a tako je teško provesti?
Zato što je potreba za sigurnošću kod ljudi snažno izražena. Poznatost je sigurna i ugodna. No, u njoj nemamo potrebe za razvijanjem novih strategija, znanja, ponašanja. Zašto Eskimi razlikuju 5 nijansii bijele boje? Jer im je egzistencijalno važno!
U čovjekovoj je prirodi da se mijenja i razvija. Ako see stalno držimo zone ugode, tada ne rastemo kao ljudi, ne upoznajemo nove dijelove sebe i života.
Što nam je potrebno da bismo napustili zonu ugode?
1. Krenite prije nego osjetite da ste spremni
Ljudi često govore kako se još ne osjećaju spremnima. No, to kako se osjećamo ovisi o tome što mislimo i što činimo. Ako želite napraviti nešto što nikada prije niste, tada se ni ne možete osjećati spremnima, jer taj osjećaj dolazi kao rezultat tog činjenja. Dok nemate iskustvo da možete, ne možete ni osjećati „spremnost“.
Spremnost će doći kad vam više ne bude potrebna.
2. Ne sumnjaj u vrijednost
„Što ako“ je glavni neprijatelj razvoja. Ako izađeš iz zone ugode i ne uspiješ, to ne znači da si gubitnik, nego da si putnik – na putu prema uspjehu. Ako ne uspiješ, ne znači da manje vrijediš, nego da još nemaš sva znanja i vještine koje su potrebne za postizanje tog rezultata.
3. Okreni perspektivu
Ako se toliko bojiš promjene, okreni priču. Zamisli da se više nikada ništa u tvom životu ne promijeni. Jedeš što i danas, oblačiš sve isto, znaš što znaš danas, okružena si ljudima kojima si i danas, doživjela si od života sve što si mogla. Koliko tek to zastrašujuće zvuči?
Najveći je rizik u životu ne preuzimati rizik.
4. Što je najgore što se može dogoditi?
Ako napustiš zonu ugode i budeš povrijeđena, to ne znači da si doživjela poraz. Znači da si doživjela život. Život je i ugoda i neugoda i sve između toga. Ako se zatvorimo kako ne bismo osjetili bol, zatvaramo se i za doživljaj ljubavi i radosti.
Saru možete pratiti i na Instagramu.