Mogu li snahe i svekrve biti prijateljice? Mogle bi, ali većinom nisu. Bile pod istim ili odvojenim krovom uvijek je prisutna neka pritajena napetost, jer se očito obje boje izgubiti nekog koga vole. Ili je možda u pitanju nešto sasvim drugo? Kao da ne poimaju različitu vrstu ljubavi, kao da uporno ponavljaju 'ono što je moje, prestaje biti i tvoje'. A onaj zbog kojeg se bore, kao dvije lavice, gleda u čudu i pita se: Jeste li vi žene 'normalne'? Najteže je živjeti između dvije vatre, a muškarci se obično nađu u toj nezavidnoj situaciji gdje ga se prisiljava da bira strane, da se izjasni koga više cijeni i voli. Znači li to da su muškarci uvijek pred nekim prijekim sudom, ponekad direktno ponekad indirektno.
Konkurencija i patologija
Zašto se u odnosu snaha - svekrva nikada ne postiže nagodba u obostranu korist, nego se teži selekciji? Je li ipak u pitanju konkurencija koja vrlo lako prijeđe crtu i postane patologija? Najlakše ćemo shvatiti u čemu leži tajna te zapravo lako rješive križaljke na primjeru. Zamislimo jednosmjernu cestu na autoputu koju odvaja prometna traka, negdje isprekidana negdje puna. Muškarca zamislimo kao tu traku, a snahu i svekrvu kao lijevu i desnu stranu iste ceste. Desna strana ceste služi za ugodnu vožnju, a lijeva za pretjecanje. Bez obzira koliko bili dobri vozači, opasnost je uvijek prisutna. Najviše za onoga koji sjedi za volanom, jer on odlučuje o razlogu pretjecanja. On želi uvijek biti u prednosti, poniziti konkurenciju, nazivajući ju pogrdnim imenima. No, tko najviše trpi? Upravo traka preko koje se pretječe dok se ne izliže. Dok je doista u pitanju traka na cesti, nju ćemo obnoviti bojom, ali ako traku zamislimo kao čovjeka, čime ćemo njega obnoviti, dok ga prisiljavamo da se jednih emocija prihvati, a drugih odrekne.
Bolni ostavljeni tragovi
Pa da bi još bolje razumjeli, nastavimo se voziti ovom metaforičkom cestom. Pri svakom pretjecanju pregazimo crtu ostavljajući tragove svojih kotača na njoj, ne pitajući se jesu li ostavljeni tragovi bolni. Naravno da jesu, ali mi u svojoj želji za prednošću, umjesto da prestanemo, tragove utiskujemo sve dublje. Zar je moguće da nas ljubav nekoga i prema drugom biću može povrijediti, umjesto usrećiti? Zato bi se svaka majka, prije nego prijeđe crtu, kao i svaka snaha, trebala zapitati 'činim li to iz ljubavi ili iz sebičnosti'. Zar nije pravilo života da dvoje ljudi više zna nego jedan, da je dogovor ovdje da se poštuje, a ne da se krši. Ovdje je bitan pristup, način izražavanja, otvorena komunikacija, a ne pristranost.
Rat u kući počinje nadmetanjem tko je u pravu, tko zna bolje, tko je pametniji ili mudriji, jer kad život pretvorimo u pravo, a ne u ljubav, dogovori najprije postanu pregovori, a na kraju na 'vješalima života' završe nevini. Zapravo, svi su izgubili. Pa kakva je to ljubav koja traži žrtve? Ultimativna? Ona ili ja? Čim život okrene na tu stranu, da biraš stranu, sve ode na krivu stranu. Ne bi li mladost trebala poštovati starost, a starost mudrošću, strpljenjem i ljubavlju upućivati mladost?
Konkurencija je zamka ljubavi. Nisu ljudi zamjenice. Ljudi su imenice. Pa prije nego što imenujemo ikoga pitajmo se što nam nedostaje, ako ljubav ne znamo dijeliti. Osoba ili bitnost u životu te osobe? Kod česte upotrebe ja, ja, ja, onaj ti za kojeg govorimo da nam znači, kojeg primoravamo da se opredijeli kome će dati više ili manje na kraju će nestati, jer će puknuti, a što je najgore odreći se i ljubavi prema sebi. A što iza toga slijedi …
Majka čuvarica
Irma je bila majka čuvarica, zjenica oka svom sinu Sandiju. Svjetovna učiteljica, odgajala ga je po obrascu, iz sjene bi pratila svaki njegov korak da slučajno ne zastrani, da je ne osramoti. A on poslušan, a u isto vrijeme nestašan našao bi krivulje da izmakne oku majke. Kada bi ih otkrila održala bi mu bukvice, rekla 'nemoj više, od tebe se očekuje'… 'Ne očekuj previše', odgovorio bi. 'Iako ću sve završiti, prihvatljiv svijetu postati, naše ime ničim ne ukaljati, ljubavi prema duhovnosti se neću odreći.'
Svjetovno i duhovno
Za majku je duhovnost bila apstraktan pojam, a duhovni učitelji prevaranti, prodavači magle, ljenčine željne lake zarade. 'Duhovnost nije čvrsto tlo sine', znala bi ga upozoriti i 'kako ćeš spojiti znanost i duhovnost', upitno bi ga pogledala. 'Ime će ti doći na zao glas, a čuvali smo ga generacijama'. 'Ali mene majko zanima što je iza, iza zida?' Ništa nije odgovorila, samu je sebe uvjerila da je to hir njegove mladosti, da previše čita new age literaturu, da prati trend ponude na tržištu. Ni kada je otišao u Indiju nije se zabrinula, duboko je vjerovala da se nikada neće odreći usađenih vrijednosti, zamišljajući njegovo ime u akademiji znanosti. I došlo je to vrijeme da ugleda ime svoga sina na popisu o kojem je oduvijek sanjala, ali je zaboravila na jednu činjenicu. Da ljubav ne razlikuje svjetovno i duhovno.
Oženio se Indijkom, makrobiotičarkom, trenericom joge. Iako je bila iz ugledne obitelji nikako je nije mogla prihvatiti. Iako je učila naš jezik, bitnost svjetovnog dijela na kojem je ona čitavo vrijeme držala naglasak pokrivao je sve više duhovni svijet žene Indijke.
Pred snahom je glumila ljubaznost, ipak ne odolijevajući da joj oduzme tu duhovnu crtu, da joj objasni da je to jedini temelj opstanka braka. Kada se snaha oglušila na njezine prijedloge, iskra je planula. Razvlačili su Sandija kao tijesto za pizzu stavljajući svaka svoje sastojke. Sandi je dugo trpio zbog djece, no nikako nije mogao pomiriti svjetovno i duhovno.
Kada mu se jednog dana izgubio svaki trag, ni tada nisu sjele za stol i dogovorile se. Nakon sedam godina svaka je u svom poštanskom sandučiću pronašla razglednicu iz Nove Gvineje s istom porukom: 'Zašto ste mi oduzele ljubav'? Kada su saznale da je živ i gdje je, postale su prijateljice, ali ono što su izgubile mogle su jedino gledati na slici.
MISAO TJEDNA
Jedino pravo koje ljubav uzima u obzir je pravo na život i smrt.