Svakodnevno susrećem toliko žena koje žive u prošlosti. Kao da su potpuno izgubljene u nekim davnim vremenima, kad su bile sretno zaljubljene, i silno se bore da povrate ta vremena. Ali ne mogu. Ostaju u vezama koje to više nisu. Pate, plaču i trpe. Bore se za davno istrošenu ljubav. Za davne poljupce, zagrljaje i snove koji se nisu ostvarili.
I ja sam se jednom tako borila. Borila sam se dugo i žestoko. A onda sam shvatila da se borim za nešto što ne postoji.
Skupila sam komadiće slomljena srca, zadnje mrvice ponosa i par glupih sitnica koje su mi značile, u jednu malu torbu i otišla iz stana u kojem nisam bila sretna.
Shvatila sam da boreći se za prošlost, gubim budućnost.
Bila mi je to jedna od najvećih životnih lekcija. Naučila sam da ponekad odustati od nekog odnosa nije poraz. Poraz je u tom odnosu ostati. Poraz je ne voljeti se dovoljno da bi išla dalje i dopustila si sreću s nekim drugim. Poraz je uz sebe držati nekoga tko nije sretan.
Ne vidimo
No ponekad to ne vidimo. Ponekad nas toliko zaslijepi želja za onim davno izgubljenim ljubavnim sjajem, da nismo spremni pustiti osobu koja uz nas pati jednako kao i mi uz nju.
Ponekad više ne postoje ni svađe, jer su se sve riječi potrošile. Postoje samo nijemi, tupi pogledi i ispraznost.
A ljudi ostaju u toj ispraznosti, grle ju i natapaju se s njom. Legnu navečer kraj nekog prema kome osjećaju i bijes i gorčinu i potrebu za nečim što se ugasilo. "Vode ljubav" nasilno, bez ijedne emocije. Samo utapaju glad tijela za tijelom. A kad sve završi, okrenu se svak na svoju stranu i preziru se međusobno. I preziru sami sebe.
Na kraju ni te gladi više nema. Dodir od hladnog postaje nepostojeći. I živi ljudi leže jedno pokraj drugog, okrenutih leđa, kao dva mrtvaca.
Ali i dalje se bore za to!
Žene osobito.
Trpe uvrede, poniženja, prevaru, pa čak i udarce. Trpe tupilo, psovke i neispavanost, iscrpljenost svog duha i tijela i kunu se na prijateljskim kavama da su sretne i da se "oni oboje trude da spase odnos".
Ali koji odnos? Gdje je tu više veza?
Ljubav i opsesija
Kad pogledam unatrag, vidim svaku svoju pogrešku i čujem svaki svoj glupi izgovor kojim sam se grčevito držala za ljubav koja to više nije bila. Vidim sva ta opravdanja, koja su imala logike jedino u mojoj glavi i sjetim se zabrinutih i tužnih izraza na licima mojih prijatelja i moje obitelji.
Svi su vidjeli ono što sam ja odbijala priznati - da patim.
A kad sam se do kraja rasula, kao lutka od stakla, sve je konačno postalo kristalno jasno. Ubijajući sebe, ubijala sam njega, a on je ubijajući sebe, ubijao i mene. Oboje smo "tjerali mak na konac", želeći silno urazumiti ono drugo, želeći da ono drugo vidi svijet našim očima. Što je bilo nemoguće. Sve oko sebe smo spalili i spalili smo nas.
Jedino što je zaista imalo smisla, bilo je otići. Svak svojim putem. On za to nije imao dovoljno petlje, pa sam konačni rez napravila ja.
I danas sam zbog toga zahvalna. Osoba koju sam toliko voljela nije zaslužila biti zarobljenik moje "ljubavi". Niti sam ja zaslužila biti zarobljenik njegove opsesije.
Čekanje...
Zbog toga ne mogu nijemo gledati svoje prijateljice koje su u potpunosti izgubile sebe. Koje se vrte u istim začaranim krugovima u kojima sam i sama plesala piruete. Ne mogu ih tapšati po rukama i govoriti kako će sve biti u redu i odobravati njihove uzaludne bitke.
To ne bi bilo prijateljstvo, to bi bila izdaja.
Ne mogu okretati glavu na drugu stranu i reći da me se ne tiče kad vidim poraženu i slomljenu ženu, koja trpi nasilje jer je zaluđena idejom ljubavi. Ne mogu šutjeti i čekati da se nešto desi samo od sebe.
Jer često se ne desi. Često žene ostaju u takvim odnosima jer nemaju ni snage a ni podrške okoline da se izbore za sebe.
Nasilje nisu uvijek udarci. Nasilje su psovke, uvrede i verbalna poniženja. Slomljenu ženu možete prepoznati na mnogo načina. Ona često od vesele i razdragane osobe postaje neprimjetna i šutljiva, pogleda uprta u pod, zgrčenih ramena i često u stanju pripravnosti za bijeg. Osoba koja se mnogo ispričava, osoba koja često ima ispade bijesa iz čista mira. Osoba koja se jednostavno gubi. Topi pred vašim očima.
Ona zaslužuje zagrljaj, razumijevanje ali i istinu. Ovdje stav "bit će bolje" samo odmaže. Zaslužuje čuti: "To što trpiš nije u redu. To je nasilje. Nisi sama i možeš iz toga pobjeći." Zbog toga vas molim ne okrećite glavu. Ne puštajte osobe koje vam znače da ostaju "kao ribe na suhom", s mislima da nikog nemaju. Budite podrška.
A ako ste jedna od tih zarobljenica svojih iluzija, nasilnih odnosa i boli iz koje ne znate kako pobjeći, znajte da niste same. Ima nas koje smo to prošle, koje smo izašle kao pobjednice. Ne morate tako živjeti, jer to nije život.
Zaslužujete da vam osmijeh na licu bude iskren, a ne lažno iscrtan s deset slojeva pudera koji skrivaju masnice.