Piše: Olivera Drutter, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja • www.cir.hr
Za svaku odraslu osobu, naša primarna obitelj može biti resurs ugodnih, ali i neugodnih iskustava. Na naša prva, možemo reći najvažnija iskustva, utjecaj je zasigurno imala naša majka. Odnos koji smo izgradili iz iskustva vezivanja s njom, duboko je urezan u našem osjećaju sebe - tko smo, kakvi smo i koje su naše kvalitete. Majke, nose veliku odgovornost i to je najplemenitiji, a opet najzahtjevniji životni zadatak.
Nametanje svojih potreba
Kao majka svjesna sam kompleksnosti ovog odnosa i kako on utječe na buduće naraštaje. Sve majke su i kćeri, te znaju koliko taj odnos može biti bogat i siguran ili okrutan i siromašan. Pred svim kćerima, svim potencijalnim majkama, stoji bezbroj mogućnosti. Naime, kao majke, moramo biti svjesne da ako gradimo vezu s djecom na siguran i podržavajući način dajemo im temelje za samopouzdanje i unutrašnju sigurnost, koje su nužne za izgaranju zdravog identiteta.
No kako biti prisutna i podržavajuća majka? Bilo bi to puno lakše da nas upravo naše kćeri kroz svoj razvoj ne podsjećaju na naše neizražene potrebe, negiranje naše individualnosti, osobnosti i ženstvenosti iz vlastitog djetinjstva.
Ondje gdje nismo bile podržane u odrastanju, bit će nam izrazito teško podržati vlastite kćeri. Ako smo potisnule naše povrede iz djetinjstva, možemo osjetiti nelagodu i ugroženost u određenim fazama razvoja vlastite kćeri. Često smo tada rastrgane između želje da joj budemo podrška i iritacije koju osjećamo. Na primjer, ako je naša igra ženstvenosti kroz lakiranje noktiju, šminkanje, i oponašanje profesorice bila prozivana lošom od strane naših roditelja, vjerojatno smo negdje svoju razigranost i ženstvenost morale sputati u nama da bi se svidjele i prilagodile. Možda smo bile kritizirane dok smo pokušavale oponašati omiljene pjevače ili smo pokazivale interes prema nečemu što je bilo "rezervirano samo za dječake". Tako smo odbacile dragocjen dio sebe zbog vanjske kritike te u odrasloj dobi nećemo imati razvijene ove dijelove sebi i često ćemo ih osuđivati kod drugih.
Zašto znamo biti kritične
Prepoznamo li energiju gušta, spontanosti, senzualnosti kod svoje kćeri, a u nama samima je "zabranjeno" takvo ponašanje, možemo krenuti u kritiku kakvu smo i same doživjele. Ovakva reakcija je često nesvjesna.
To je program duboko usađen u nama, koji odjednom izađe na vidjelo i često ostanemo iznenađeni svojim reakcijama.
Nakon nekog vremena osjetimo krivnju i nemoć. Želja za popravkom odnosa s kćeri se možda i pojavi, ali nekada ne znamo kako to izraziti.
Druga mogućnost je da svoje dijete doživljavamo kao produžetak sebe i iz straha kontinuirano namećemo svoje životne planove. Odnosno živimo kroz svoje dijete, umjesto da naučimo ispuniti vlastiti život.
Prihvatite da ona nije vi
Prihvaćanje različitosti traži otvoreno ispunjeno srce. Traži odvažnost da osjetimo bol i osvijestimo svoje potrebe, te jasno razlikujemo sebe od vlastite kćeri. Za to je prvo potrebno da postanimo sebi najbolje majke, onakve kakvo smo htjele da budu naše. Naučimo oprostiti našim majkama. Nađemo razumijevanje za njihova ograničenja i povrede. Pronađemo tu istu nesvjesnu, slabu, prestrašenu i manipulativnu majku u nama. Tek kad sebe možemo vidjeti bez mrene na očima možemo vidjeti i naše kćeri. Biti za njih i nadati se da će sve biti u redu, te vjerovati im da je njihov izbor najbolji izbor.
Rekla bih, za dobar odnos između majke i kćeri prvo treba naučiti da ljubav nije isto što i žrtvovanje. Ljubav je prihvaćanje osobina i interesa koje mi nemamo, te voljeti ono što druga osoba jest.
Treba im pružiti nježnost i prisutnost u kontaktu. Treba im dozvoliti pravo na sve emocije i pravo da ih ne skrivaju, odnosno da ih pokazuju. U pubertetu nas mogu, u potrazi za svojim identitetom, privremeno i odbaciti, a kad nam se požele vratiti trebamo raširiti ruke i prihvatiti ih. Dok nam pričaju o svojim idejama trebamo pokazati stvaran interes i zanimanje te im dati podršku i pustiti ih da na greškama uče. Potrebno im je stvarati i zdrave granice, osjećaj da su sigurne i zaštićene. Kad ih konstruktivno kritiziramo, trebali bismo ukazati na posljedice njihovih djela, a ne kritizirati njihovu osobnost. Pohvalite ih za sve što dobro naprave i pokazati da ste ponosni na njih.
Nemoguće je biti majka, a ne pogriješiti
U odnosu s našim kćerima možemo zaliječiti i naše unutarnje djevojčice, proživjeti razigranost i nesputanost, hrabriti ih, ali nešto i naučiti iz njihovih osobnosti. Dajući njima za pravo da budu autentične, postepeno ćemo pronaći način kako to dati i sebi. Mogućnost da kao majke pogriješimo u odgoju je - ogromna. Nemoguće je biti majka, a ne pogriješiti. Stoga, jedino što možemo napraviti kao majke je osluškivati, učiti, ispravljati i opraštati sebi. Iskreno se ispričati svojim kćerima kada pogriješimo i doista preuzeti svoj dio krivnje u odnosu. Time prekidamo lanac prenošenja povreda koje smo i mi same doživjele. Meni je osobno pomogao moj rad na sebi kroz školu Centar za Integrativni Razvoj. I time smatram da sam postala još prisutnija i opuštenija majka.