Nova mama

Zar je zaista važno nose li naša djeca skupu ili odjeću iz marketa?!

Robu (pogotovo dječju koju se brzo preraste) sasvim je u redu kupovati u svim vrstama dućana, a ono što nosiš na sebi ne čini te ni boljim, ni gorim čovjekom.

 

Ne sjećam se kad se zadnji put toliko pričalo o dječjoj garderobi kao ovih zadnjih nekoliko dana. Zbog afere 'lidlići' o dječjoj robici su počeli raspravljati i oni koji djece uopće nemaju. Neću trošiti riječi na 'lidliće' jer je tu već sve poznato: taj je termin skovao i proširio netko ili glup, ili zao, ili oboje.

Robu (pogotovo dječju koju se brzo preraste) sasvim je u redu kupovati u svim vrstama dućana, a ono što nosiš na sebi ne čini te ni boljim, ni gorim čovjekom. Znači, s tim smo gotovi.

 

Neiskorištena robica

No zbog tog sam slučaja malo proanalizirala odakle je sve Filipova robica i koji su komadi najbolji. Ima tu svačega: novih stvari koje smo dobili na poklon, stvari koje smo sami kupili, zatim već nošenih stvari od djece naših prijatelja, pa čak i nekoliko komada naše vlastite odjeće koju smo nosili kad smo bili mali.

Što se ovog zadnjeg tiče, Krešina mama mi je, dok sam još bila trudna, poklonila tri Krešine bijele pidžamice koje je sačuvala za uspomenu.

- Gle ovo! Ako ti se sviđa, evo ti za bebu. Neka ima koju stvar od tate - rekla mi je i s dna ormara izvukla tri bijele pidžame od frotira.

Jedna je bila manja, dvije malo veće, no sve tri su bile za jako malu bebu. No naš medo Filip, koji se rodio s 54 centimetra, u ovu najmanju pidžamu uopće nije stao, ali dvije veće je zato pošteno iznosio.

Što se ostale robe tiče, veliki paket s puno benkica, majica, hlačica i ostalih potrepština stigao nam je od Krešine sestre. Jako ju je razveselila vijest da će napokon postati teta pa se prilično raspištoljila i gotovo nas u potpunosti opskrbila s robicom za novorođenče. No kako je Filip rođen krajem jeseni, a i zima koje je uslijedila bila je prava polarna, nosio je samo benkice s dugim rukavima. Kad je došlo vrijeme za kratke rukave, Filip u njih više nije stao. Kad sam prvi put radila veliko spremanje ormara i stavljala na stranu Filipovu robu koju više ne nosi, shvatila sam da imam hrpu robice koju nije obukao niti jednom u životu.

S druge strane, moja sestra nam je kupila nekoliko pari traperica jer su joj bile 'baš jako slatke i neka njezin nećak ima fora stvari da bude pravi frajer'. Neke od tih traperica su još uvijek na čekanju da Filip u njih naraste, no neke smo obukli doslovno jednom kad smo išli doktoru i nakon toga više nikad jer mi se činilo da je traper, koliko god fora izgledao, malo pregrub i prekrut za malu bebu.

Što se tiče tih stvari koje jako fora izgledaju, a totalno su nefunkcionalne, jedna od prvih koje sam kupila za svoju tad još nerođenu bebu su male, crvene starke.

- Kupila sam mu baš prave starke! - poslije sam pametovala. - Ono, kao za odrasle, samo male. Ništa čičak i te gluposti, nego baš prave, visoke starke na vezanje!

Koliko je ta ideja bila besmislena, shvatila sam neki dan kad sam ih po prvi puta pokušala Filipu obuti. Sad je u fazi da prilično dobro stoji na nogama i čak napravi par koraka držeći se za namještaj, pa smo počeli razmišljati o prvim cipelicama. No te starke su toliko užasno nefunkcionalne i komplicirane za obuvanje da ti treba barem pola sata da ih obuješ i zažnjiraš kako spada. Naravno da Filip ne surađuje u toj akciji nego se otima i bacaka uokolo i uopće ne kuži što će mu to na nogama. I ima potpuno pravo.

Kad već spominjem cipele, na poklon smo dobili i puno malih cipelica za nehodače.

- Sjećaš se onih prekrasnih skupocjenih čizmica s krznom koje smo dobili za Filipa? - pitala sam prije nekog  vremena sestru. - Sad su mu baš taman! Jedino što je sad osmi mjesec i vani je 40 stupnjeva!

I nakon svih tih cipelica, mi ćemo prve cipele koje mu zaista trebaju za hodanje, morati kupiti.

 

Novi vlasnik

Naravno, među Filipovom robicom puno je i one koju smo naslijedili od druge djece. Kad sam tek planirala trudnoću, mislila sam da će moje čedo imati sve novo, 'pa to je ipak moja draga i željno očekivana beba, neću žaliti troška i za nju ili njega ništa neće biti dovoljno dobro!' No kad se Filip rodio i kad sam skužila kako taj mali brzo raste i prerasta stvari, počela sam malo drugačije gledati na te stvari. Djeca, pogotovo male bebe, pojedini komad odjeće nose relativno kratko tako da se ubrzo skupi puno skoro nove odjeće koju tvoje dijete više ne treba. I što s tim? Baciti? Ni u ludilu!

Kad sam doznala da sam trudna, prijateljice su mi rekle neka dođem k njima i one će me opskrbiti robicom. Malo po malo, uspostavljen je tako čitav lanac razmjene robe, pa i igračaka. Klinci nose stvari par mjeseci i onda ih naslijedi drugo dijete, a kad ih i ono preraste, stvari se šalju dalje. Zašto bi, uostalom, i bilo drugačije kad klinci tako brzo rastu i prerastu garderobu puno prije nego se ona uspije 'potrošiti'. Mi smo dosad skupili već jako puno robice koja će uskoro potražiti novog vlasnika.

 

I da - apsolutno najdražu majicu koju Filip ima, kupila sam u jednom supermarketu. Stajala je na polici između nekih grickalica i žvaki. I što onda? I dalje je najdraža i kad ju obuče, Filip je u njoj najslađi. Nosio skupe ili jeftine stvari, nove ili naslijeđene od nekog prijatelja, Filip je i dalje naj fora mali dečko na svijetu.

 

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo