Miks osjećaja

Veselje i tuga: A zašto bebe baš tako brzo rastu...

Svi uvijek govore da djeca brzo rastu i kad smo postali roditelji na to su nas upozoravali svi prijatelji koji imaju klince.

 

Neki dan smo bili kod doktorice. Samo uobičajena kontrola u četvrtom mjesecu i cijepljenje. Dok smo čekali da nas medicinska sestra pozove u ordinaciju, zabavljali smo Filipa recitirajući mu 'Kako živi Antuntun'. Jako voli tu pjesmicu i smije se kad je sluša baš kao da razumije o čemu se radi. A tko zna - možda i razumije.

Malo poslije nas u čekaonicu je ušla još jedna obitelj. Doveli su svoju jednomjesečnu bebu na prvi pregled. Mama ju je polegla na prematalicu odmah do one nakojoj je ležao i veselo se vrpoljio naš Filip. Bila je to mala, mala mrvica, s malenim tankim nožicama i ručicama koja se grčila dok je plakala. I tad sam primijetila koliko je zapravo naš Filip narastao.

 

Svi su nas upozoravali

-Daj gle kako je mala ova beba! Možeš li vjerovati da je ovaj naš medo bio takav prije samo tri mjeseca? - rekla sam Kreši.

Svi uvijek govore da djeca brzo rastu i kad smo postali roditelji na to su nas upozoravali svi prijatelji koji imaju klince. 'Uživajte u svakom trenutku i puno ga slikajte jer jako će brzo narasti, vidjet ćete', govorili su nam. No svejedno nas je iznenadilo.

Zapravo, ne skužiš odmah koliko je beba narasla jer ju gledaš svaki dan. No s vremena na vrijeme nešto te podsjeti na to kako vrijeme munjevito prolazi. Recimo, ona mala beba u čekaonici kod liječnika. Ili gomilanje robice koju je tvoje dijete preraslo.

Neki dan sam baš s tom robicom imala posla. Većinu prve robice Filip je dobio na poklon od rođaka i prijatelja tako da u početku doista skoro ništa nismo morali kupovati. Među tim stvarčicama je i jedna jako slatka pidžamica na plave prugice s kopčanjem sprijeda. Kad smo mu je prvi put obukli, pidžamica mu je visila na sve strane tako da smo morali malo podvinuti rukave i nogavice. Nosio ju je sve do neki dan i u posljednje vrijeme sasvim fino popunjavao. No onda je plava pidžamica otišla na pranje i sušenje, pa je onda dospjela na dno hrpice s pidžamicama i kad je naposlijetku ponovno opet došla na red, Filip u nju više nije stao. Nisam ju mogla zakopčati i bila je nategnula sa svih strana.

 

Čudan osjećaj

Došlo je vrijeme da napravim malo reda među Filipovim stvarima i spremim sve ono što više ne može obući. Složila sam punu vreću premalih stvari i ustanovila da je neke od tih komada odjeće nosio tek dva ili tri puta. Dok sam stavljala svu tu odjeću na dno ormara, obuzeo me neki čudan osjećaj - istovremeno veseo i tužan. Veseo jer moj Filip tako lijepo raste, a tužan jer više nije i nikad neće biti onako mala bespomoćna mrvica.

 

Kako je ormar s Filipovom odjećom nakon tog pospremanja ostao prilično praznjikav, uputili smo se u šoping nove, proljetne robice. To je zapravo prvi pravi šoping za Filipa. I dok je on mirno spavao u kolicima, ja sam s ostalim mamama, a na opći užas svih prodavačica, prekapala po stvarima, raspakiravala upakiranu odjeću da provjerim veličinu i pokušavala iskombinirati donje i gornje dijelove.

 

U tom prvom pravom šopingu naučila sam nekoliko korisnih stvari: kao prvo, nema nikakve šanse da pogodim koja mi veličina treba ako ću se osloniti na oznake tipa 'od 3-6 mjeseci' ili 'od 6-9 mjeseci' jer svaka beba raste nekim svojim tempom i ono što jedna beba nosi već s tri mjeseca, drugoj će biti dobro tek puno kasnije. Osim toga brojevi na odjeći mogu zavarati. Primjerice, imam nekoliko dječjih bodija iste veličine, a različitih brojeva.

Najbolje je zato u šoping ponijeti neki komad odjeće koji je djetetu baš sad taman, pa onda kupiti malo veće. I da - svakako se kupuje malo veće. A možda najvažnije kod obavljanja kupovine odjeće za dijete je uzeti si dovoljno vremena i pripremiti dovoljno živaca jer snalaženje među silnim brojevima i oznakama može biti prilično zahtjevno.

 

Vodila sam dnevnik

Mnoge mame pišu dnevnike u kojima bilježe sve prijelomne trenutke u životu svojeg djeteta: prvi bebin osmijeh, prvu riječ, prvi korak. I ja sam jedno vrijeme vodila takav dnevnik, no onda sam malo posustala jer mi je draže fotografirati. Kad sad pogledam one prve fotografije načinjene još u rodilištu, ne mogu vjerovati da sad ta ista mala beba sjedi na našem kauču, smije se i radi balončiće od sline.

 

Uglavnom, fotoaparat je stalno u pogonu. Među ostalima, imamo tako fotografiju prve šetnje, prvog (ili jednog od prvih) osmijeha, trenutka kad je Filip skužio našeg psa, prvog posjeta baki i drugih rođaka, prvog puta kad je ručicama uspio uhvatiti igračku, prvog puta kad sam mu dala da lizne malo jabuke... Sve to što se ne tako davno dogodilo prvi puta, sada je već posve uobičajeno. Filip se sve više iz male bebe pretvara u malog dječaka, a mi tu promjenu bilježimo brdom fotografija i filmića. Kao da pokušavamo barem malo usporiti vrijeme jer nam je sad doista postalo jasno da će za tren oka doći vrijeme kad će mali istrčati iz kuće i sam otići na igranje s frendovima.

 

Jedan od tih trenutaka kad te pogodi spoznaja da tvoje dijete odrasta nevjerojatnom brzinom dogodio nam se neki dan na povratku iz šetnje. Tad smo još koristili onaj nastavak za kolica namijenjen malim bebama u kojemu se samo leži. Dok smo se vraćali prema kući, Filip se probudio i počeo glasno negodovati pokušavajući ustati u sjedeći položaj.

Bio je budan i bilo mu je dosadno ležati na leđima i gledati u nebo. Došao je trenutak da taj prvi nastavak za kolica zamijenimo onim sportskim koji se može podići u sjedeći položaj i iz kojeg beba može promatrati svijet. To je velika stvar! Filip se odsad vozi u kolicima iz kojih će uskoro sam moći izaći i u njih natrag ući, u tim kolicima vozit ćemo ga u vrtić, ta kolica predstavljaju jednu potpuno novu fazu u Filipovom životu. U takvim se kolicima ne voze bebe – već djeca.

 

Više nije beba

E da! U šetnjice više ne idemo obučeni kao beba, u nekakvim pidžamama. Nipošto! Sad za izlazak oblačimo prave trenirke kao za velike dečke, traper košuljice, jaknice i takve stvari. I obavezno tenisice bez obzira što su one zasada samo za šminku. Neka vide ostala djeca u parku da uskoro dolazi novi član ekipe za igranje! A Filip kao da je već sad spreman i za taj korak. Kad prolazimo kroz park pun djece, obavezno zastanemo jer Filip obožava gledati klince kako se igraju. Pažljivo proučava što rade i smije im se. Kuži da to nisu odrasli ljudi nego njegovo društvo.

I tako naša beba, malo po malo, prestaje biti beba i postaje malo dijete. I zbog toga smo neopisivo sretni. I malo tužni.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo