Nova mama

Tri mjeseca su iza nas i, da, najgore je prošlo!

Prošlo je već tri mjeseca otkako je u naš dom stigao novi, mali član. Znali smo otprije da ti se život u potpunosti promijeni kad dobiješ dijete, ali kako to doista izgleda u praksi, shvatiš tek kad kroz to sam prođeš.

 

Sve što si dosad radio jednostavno prestaneš raditi i u potpunosti se posvetiš tom novom malom biću. Baš sve postane sekundarno, čak i one stvari za koje nisi mislio da ih možeš zanemarivati ili odgađati, poput prehrane ili odlazaka u kupaonicu. Sve to može pričekati, ali beba ne!

Prva dva mjeseca prošla su nam u nekakvoj izmaglici: bilo je tu puno bolova, pa košmari noćnih buđenja i hranjenja, problemi s dojenjem i mastitis, strah da možda nešto radimo krivo. Ali na pragu trećeg mjeseca kao da je netko upalio svjetlo: bolovi su prestali, dojenje se ustabililo, počeli smo se sigurnije osjećati u ulozi roditelja, a lice naše bebe počelo se pretvarati u lice prave male svjesne osobe. Nije to više bila tek mala štruca koja samo plače i jede, već pravi mali čovjek koji te gleda i sve mu je jasno.

Oduvijek mi se nekako činilo da djeca kuže puno više nego mi mislimo. Sjećam se kako mi je prijateljica kad je tek dobila dijete rekla da joj se čini da njezin malac zna i razumije sve tajne svijeta.

- Bebama je sve kristalno jasno, samo što s vremenom tu mudrost nekako zaborave - tad mi je rekla.

 

Svemu je jasno. Je li?

Sjetim se njezinih riječi svaki put kad vidim kako me Filip bistro gleda. Ja mu mijenjam pelenu i drobim koješta, slažem nekakve rime i tepam njegovim debeljuškastim nožicama, a on me gleda kao da si misli: 'E stara moja, al' ti baljezgaš gluposti i sve si misliš da ja ništa ne razumijem, a zapravo meni ti je sve jasno.'

Filip je u početku volio gledati kroz prozor, zabavljalo ga je kako svjetlost prolazi kroz rolete, a kasnije se počeo usredotočivati na jarke boje - prije svega crvenu i žutu, a onda i ostale. Malo po malo počeo je primjećivati sve sitnije i udaljenije predmete: pticu od papira koja visi na lusteru, šareni omot neke knjige na polici, plišanu lutku. Iznenada bi se smirio i zabuljio u nekom smjeru, a mi bismo onda odgonetavali što tako pozorno promatra.

 

Došao je red na slikovnice

Kad je napunio tri mjeseca počeli smo mu čitati slikovnice: 'Kravu na mjesecu' i 'Kako živi Antuntun'. Dok sam ja okretala stranice i čitala tekst, Filip je razrogačio oči i pažljivo pratio sve do kraja. S tri mjeseca klince fasciniraju šareni crteži pa je to pravo vrijeme da se počne s knjižicama.

Jedna od prvih stvari koje klinci počnu razaznavati su ljudska lica. Tako je i Filip znao dugo promatrati moje ili tatino lice, a onda i lica ostalih ljudi u svojoj okolini: tetu koja ima žutu kosu ili baku koja nosi naočale. Obožava promatrati i svoj odraz u ogledalu, iako će proći još dosta vremena prije nego postane svjestan da je to zapravo on.

Kulminacija svakog takvog pažljivog promatranja je osmijeh koji malac razvuče od uha do uha kad mu se obratite ili nasmijete. Taj mali bezubi osmijeh je kao zraka sunca koja bljesne i rasvijetli čitavu prostoriju. Susjedi su ga prozvali 'mali smješko' jer ih obavezno počasti osmjehom kad ih susretne na stepeništu.

 

Evo ga i glas!

U trećem mjesecu osmijeh više nije nijem već se počne pojavljivati i glas. Beba zna i vrisnuti od sreće, što obično potakne roditelje da ju škakljaju i žnjaraju kako bi izmamili još osmijeha. Filip se najviše smije kad mu se beljimo, kopamo smiješne face ili pjevamo praveći grimase.

Otprilike u toj dobi klinci počinju biti svjesni i ostalih bića osim ljudi. Naš je Filip u prvo vrijeme bio potpuno nesvjestan postojanja naše labradorice Hile, no kad je napunio otprilike tri mjeseca zatekli smo ga kako netremice gleda u nju i čudi se kakav je to sad stvor.

Pozvali smo Hilu da mu dođe bliže da ga bolje vidi, on je još neko vrijeme promatrao, a onda složio najtužniju moguću facu i briznuo u plač. Preplašio se novog lica koje ima sve: i oči, i nos, i usta - a ipak nije ljudsko. Sad ga navikavamo na Hilinu blizinu i strah ga, malo po malo, napušta.

Također s otprilike tri mjeseca klinci nauče i genijalan trik zbog kojeg će roditelji u narednim mjesecima oprati tone i tone pamučnih pelena: brujanje s ustima, odnosno nauče proizvoditi balončiće od sline uz onakav prduckajući zvuk zbog čega se ubrzo čitava majica i sve što se nađe u blizini natopi slinom. Kad je Filip skužio što može, neko mu je vrijeme to bila omiljena zabava i novu je vještinu vrijedno vježbao proizvodeći ogromne količine sline.

 

Meni je fora, je li bilo i vama?

S tri mjeseca neke bebe počnu izgovarati i sasvim razumljive slogove pa bi se njihove izjave mogle čak i zapisati. Filip tako zna reći ej, ba, ma, pff i slično, a kladila bih se da sam ga jednom čula i da kaže 'ajde'. Kad klinac slučajno provali nešto jezično upotrebljivo, roditelji to počnu ponavljati, a beba onda opet ponavlja za njima i tako se oblikuje jezik.

Otprilike u toj dobi klinci postaju svjesni svojih ručica i čemu one služe. Filip se zna zabavljati gledajući i igrajući se vlastitim prstićima, a može čak i nespretno primiti neki predmet ako mu ga baš stavimo u ruku. Kad osjeti nešto na svom dlanu, obično to čvrsto zgrabi, bio to komad tkanine, neka igračka ili, recimo, mamina kosa pa je tako već par mojih pramenova poslužilo kao igračka.

Što se ostalih igračaka tiče, trenutno su najinteresantniji plišanci koji sviraju ili stvari koje šuškaju ili proizvode neke slične zvukove. Imamo ih punu kutiju. Neke smo kupili, neke dobili na poklon, a neke naslijedili od klinaca koji su ih prerasli. Prilikom jednog posjeta, prijateljica nam je donijela punu vreću igračaka s kojima se njezina djeca više ne igraju. U super su stanju i jedino ih je trebalo oprati.

- Možeš ih i samo staviti u zamrzivač na par sati i to bi trebalo riješiti sve klice - tad mi je savjetovala.

Toga se ne bih sjetila da sam razmišljala milijun godina.
Prosljeđivanje ili mijenjanje igračaka je super štos. Kad smo dobili klinca, prijatelji su nam odmah predložili tako nešto. Svakih par mjeseci spakiraš igračke kojima se tvoje dijete više ne igra i pokloniš im nekome, a on tebi zauzvrat da svoje. Tako se malci igraju novim igračkama, a mame i tate ne bankrotiraju.

S tri mjeseca dogodila nam se još jedna vrlo važna stvar: uspostavili smo dnevnu rutinu i u naš se život, malo po malo, vratio red.

 

Blaženi red i raspored

To izgleda otprilike ovako: Filip se budi oko osam, jede i malo se igra, a onda još jednom zaspi. Opet se budi, jede i igra te još jednom zaspi oko podneva. Nakon toga slijedi malo dulji budni period kad se igramo, čitamo slikovnice ili pjevamo pjesmice. Popodnevno spavanje je najdulje i tad smo obično vani u šetnji. To spavanje zna potrajati i po dva, dva i pol sata i obično se prekida točno u trenutku kad se kolica zaustave. Dok god traje vožnja, traje i spavanje, a ono je tim čvršće, čim je podloga po kojoj se vozimo neravnija i ima više drmusanja.

Kad se vratimo doma, slijedi jelo i igra. Do navečer će možda još jednom kratko zakunjati, a oko osam ili devet imamo kupanje i sređivanje za krevet. Oko deset Filip već spava i to u svom krevetiću. Tijekom noći budi se par puta radi jela, ali periodi spavanja sve su dulji i dulji - hvala nebesima! - a ujutro opet sve ispočetka. Kad smo ustanovili da smo uspostavili kakav - takav red i da možemo predvidjeti što će se događati u kojem dijelu dana, život je naglo postao puno lakši, a mogli smo čak početi i ponovno raditi neke planove. Prva, najteža faza, naše male obitelji sada je iza nas.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo