Kad sam se vratila iz New Yorka bila sam oko mjesec i pol dana trudna. Let natrag me strahovito umorio i prvi dan sam prespavala. Jet leg je učinio svoje. A ponešto i buncek s krumpirima s kojima me dočekao dragi da mi poželi dobrodošlicu kući.
Prespavala sam i drugi dan. I treći. I četvrti.
Peti dan mi je postalo čudno: Pa dokle ću ja spavati? Na jet leg se fino nadovezao trudnički umor tipičan za prvo tromjesečje i nisam bila u stanju ništa raditi – osim spavati. Uspjela sam se prisiliti da budem budna taman toliko da odem na posao, odradim i vratim se doma na spavanje.
Mjesec dana sam samo spavala
Radila sam do 4, u 4:20 sam bila doma, a u 4:25 u pidžami spavam kao da je sred noći. Nakratko bih oko 9 otvorila oči, odvukla se u kupaonicu oprati zube, preselila se u spavaću sobu i odvalila do jutra. Sutra isto. I prekosutra. Uglavnom, skoro mjesec dana me nije bilo jer sam spavala. To je taj umor tipičan za prvo tromjesečje trudnoće.
Moje tijelo je počelo proizvoditi potpuno novog malog čovjeka – kompletan set malih kostiju, mišiće, malo srce, mozak – i na to troši enormne količine energije.
U jednom od onih kratkih perioda što sam bila budna, naručila sam se na prvi pregled kod ginekologa.
Inače sam ginekologa uvijek rješavala privatno. Platiš 500 kuna i za čas ti naprave papa test i sve ostalo, a kako se radi o pregledu koji treba napraviti jednom godišnje ili čak rjeđe, to i nije neki novac. Međutim, u trudnoći ćeš na pregledu biti svaki čas pa može biti prilično skupo sve to odrađivati privatno.
Potražila sam najbližeg ginekologa i ustanovila da u domu zdravlja u blizini moje kuće radi jedan koji je na internetu dobio dosta dobre ocjene i još k tome prima nove pacijentice.
Kako odabrati ginekologa?
Mislim da su kod izbora ginekologa koji će ti voditi trudnoću važne upravo te tri stvari:
- Mora biti negdje blizu jer ćeš na pregled ići svaki čas.
- Na internetu se mogu naći podaci o skoro svim liječnicima, pa je dobro provjeriti što su o njemu rekle druge pacijentice.
- Neki doktori su prebukirani i ne primaju uvijek nove pacijente. U tom slučaju morat ćeš potražiti nekog drugog jer nemaš vremena čekati da se oslobodi koje mjesto.
I tako sam ja nazvala ambulantu i pitala ih kad mogu doći. Medicinska sestra - koja je paralelno sa mnom razgovarala s bar još troje ljudi (poslije ću doznati da je to pravilo, a ne iznimka) - rekla mi je da dođem bilo kad jer me prvo mora upisati. Spremila sam se i sva važna stigla u ordinaciju. Ja došla! Odlučno sam pokucala na vrata, uletila u ambulantu i važno objavila:
'Ja sam trudna i došla sam na pregled!'
Medicinska sestra koje je u jednoj ruci držala telefonsku slušalicu, u drugoj nečiji karton, usput nešto zapisivala i istovremeno se obraćala dvjema pacijenticama i doktoru koji je nešto dovikivao iz ordinacije, blijedo me pogledala i rekla: 'Dobro. Sjednite malo vani i pričekajte.'
Bila sam skoro uvrijeđena. Ali, ali, ali... Pa JA sam trudna! Ne znam, trebali su mi čestitati ili mi odmah dati da legnem ili me bar pitati jesam li gladna.
Ja sam trudna! – ponovila sam joj.
U redu je. Kod nas su svi trudni – rekla je sestra i poslala me u čekaonicu.
Sjela sam pokunjeno u čekaonicu. Zapravo da. Ja sam samo u svojem životu bila najvažnija trudnica. Inače trudnica ima još, bilo ih je i prije mene, a bit će ih i poslije.
Prvi pregled tek u drugom mjesecu trudnoće
Čekala sam dobrih 45 minuta i onda me smušena sestra napokon pozvala unutra.
'Kako se zovete? Dobro. Kad je bila zadnja menstruacija? Aha. Napravili ste test za trudnoću? U redu. Osjećate se dobro? U redu. S ovim ćete otići u Jukićevu da vam to poštambiljaju. Dođite za 4 tjedna. Paše vam ujutro? Dobro. Do viđenja.'
Nisam se ni snašla, a opet sam bila u čekaonici. S vrata sam je pitala: Ali nećete me pregledati?
'Gospođo, sad vam se još ništa ne vidi. Ne radi se prvi pregled odmah, mora proći malo vremena. Kad dođete ponovo, doktor će vam sve objasniti. Do viđenja.'
Nisam bila zadovoljna. Ja sam mislila da će sve bit kao u filmovima: prvo će svi pasti u trans od sreće što sam trudna, onda će se okupiti liječnički konzilij (na čelu s doktorom Houseom, naravno), vozit će me na kolicima na ultrazvuk, pregledat će me sa svim aparatima i onda ću još par sati razgovarati s doktorom o svim aspektima mog života i još dodatno o planovima koje imam za svoju bebu.
Nazvala sam svoju sestru:
'Čuj, u kojem mjesecu si ti išla na prvi pregled kad si bila trudna?'
'Pa u drugom mjesecu, otprilike.'
'Aha, znači u redu je.'
Strpila sam se još tih par tjedana, a kad sam sljedeći put došla u ambulantu bila sam spremna na dugotrajno čekanje. Ponijela sam knjigu, napunjen mobitel, grickalice i vodu. No tek što sam sjela u čekaonicu, sestra je provirila iz ambulante i rekla mi:
'Aha, Novak, tu ste mi! Dođite k meni.'
Tad sam skopčala da se čeka jedino kad prvi put ili bezveze baneš u ambulantu. A ako si naručen i trudan – a kod mene je oboje bio slučaj – na red dođeš odmah.
Prvo upoznavanje s bebom
'Stanite mi prvo na vagu, onda ću vam izmjeriti tlak. Jeste mi dobro? Trebate doznake? Ma sve će biti u redu', govorila mi je sestra jedva mi dajući vremena da joj bilo što odgovorim.
'Idite sad kod doktora' - naposljetku me poslala.
Za razliku od čekaonice koja je bila prilično... hm, socijalna, sama ordinacija je bila nešto posve drugo. Potpuno novi instrumenti i namještaj, sve odlično sređeno i, ono najvažnije, u njoj smiren i ljubazan doktor koji ulijeva povjerenje.
'Ovo vam je prva trudnoća? Čestitam.'
Malo smo porazgovarali o tome kako se osjećam, što smijem a što ne smijem s obzirom na novo stanje u kojem se nalazim, no uglavnom sve otprije poznate i zdravorazumske stvari.
'Hoćemo sada na pregled?', pitao me doktor i poslao prema ultrazvučnom aparatu.
'Hoću li moći dobiti sliku ultrazvuka? Ili možda mogu mobitelom slikati ekran?', pitala sam naivno.
'Naravno gospođo. Drugi put ponesite USB stick pa ću vam slike i video spremiti na njega.'
Počeo je pregled. Doktor mi je ljubazno objašnjavao što predstavlja koja sjena na ekranu.
'Evo tu je glavica, tu će biti kralježnica, ovo tu je žumanjčana vrećica. Iz nje embrio u početku crpi hranjive tvari, a tek kasnije to čini preko posteljice.'
Onda je stisnuo dva tri gumba na aparatu i malo pojačao zvučnike. Začuli su se otkucaji srca. U prvi trenutak se nisam snašla, a onda sam shvatila – to što slušamo, ti mali dragi otkucaji, to nije moje srce!
Suze radosnice su potekle same od sebe.