Nova mama

Sve zbog čega sam plakala...

Nikad nisam baš bila sklona nekakvim emotivnim ispadima. Vrlo rijetko bi me rasplakao neki tužan film ili knjiga i uglavnom sam bila dosta sabrana i svoje emocije bez problema držala pod kontrolom. No u trudnoći to se počelo mijenjati a promjena je kulminirala nakon rođenja mog sina.

 

Rođenje mog sina. Moj sin. Još uvijek mi to zvuči posve nevjerojatno i izgovarati te riječi pomalo mi tjera suze na oči. Opet.

Hormoni su strašna stvar i taj kovitlac u koji upadneš kako se približava termin poroda doista je teško kontrolirati. No koliko god da se sam sebi činio nestabilnim prije poroda, pravi ringišpil je tek je ono što te čeka nakon što stigne beba.

 

Suze i suze

Plače se zbog različitih razloga i različitim suzama. Nekad su to prave, tužne krokodilske suze, a nekad radosnice, no kako god da okreneš - zbog nečeg cmoljiš. Ja sam plakala zbog sreće i ganuća, zbog straha i tuge i zbog fizičke boli.

Kad sam stigla u rodilište, bilo je oko pet popodne. Kako mi je pukao vodenjak, a nisam imala trudove, odmah su me smjestili u rađaonicu i obavijestili da me čeka duga noć.

Ležala sam tako osluškujući otkucaje srca moje bebe na CTG uređaju i dolazak na svijet beba u susjednim boksevima. Nisam imala nikakve šanse suspregnuti suze kad sam prvi put čula taj mali, ispočetka nesiguran i slab, a potom sve jači i glasniji plač tek rođenog malog stvorenjca.

No zanimljivo, kad se nakon dugih 11 sati napokon rodila moja beba, nisam plakala. Bila sam previše zaokupljena pukim preživljavanjem.

Čitav sljedeći dan protekao je u osjećaju ekstatične sreće i uzbuđenja, ali nove suze donijela je noć kad su se malo slegli dojmovi. Bilo mi je nevjerojatno teško čuti kako moj mali sin plače i čim bi se rasplakao on - plakala bih i ja.

Njegov plač doživljavala sam kao pravu tragediju. Što mu je? Boli li ga nešto? Sigurno je gladan! Što da radim? Kako da ga utješim?

Iako ta dva dana u bolnici zapravo uopće nije bilo spavanja, negdje pred jutro nakratko sam ipak zaspala. Za to vrijeme medicinska sestra odnijela je moju bebu na prematanje i dohranu. Kad sam se probudila i vidjela da ga nema, potpuno sam se raspala. Pa kako je moguće da nisam ni primijetila da su mi ga odnijeli?

 

Začin u juhi ili čaju

Dolazak kući iz bolnice bio je posebno ganutljiv i uzrokovao nove suze. Svi su se ustrčali oko mene i malog, ispunjavali nam sve želje i ta njihova briga bila je... ha, što da kažem - za plakati. Stalno sam padala Kreši u zagrljaj zahvalnosti zato što je tako pažljiv i obziran i zato što se tako lijepo brine o nama. Bilo je suza i u tanjuru s juhom, i u čaju, njima je bio natopljen i jastuk.

A posebnu vrstu suza izmamio bi svaki pogled na bebu, na to malo, bespomoćno biće u potpunosti ovisno o nama. Tih prvih dana znali smo satima sjediti kraj njega i gledati ga kako spava.

- Ma vidi tu glavicu, tu kosicu, ta mala ustašca... Kako je samo sklopio male ručice...

I gotovo. Suze same krenu i nema natrag.

 

Nikako da postane lakše

No suze ganuća i zahvalnosti ubrzo su zamijenile one straha i osjećaja manje vrijednosti. Naime, krenuli su problemi s dojenjem i iako sam štreberski slijedila sve upute i vrlo se dobro o svemu informirala, dojenje nikako nije postajalo lakše. Osjećaj da ne možeš nahraniti svoje dijete je strašan i zbog njega se osjećaš manje vrijednim čemu nimalo ne pomažu osuđujući komentari majki koje doje s lakoćom.

Svaki podoj donosio bi i novu turu suza, a kad bih ozlijeđenim grudima željela omogućiti par minuta toliko potrebnog predaha i malenog pokušala utješiti bočicom ili dudom varalicom, mučila me grižnja savjesti da time zapravo varam svoje dijete, da mu škodim umjetnom hranom i još koješta drugo.

Svi ti osjećaji dodatno se pogoršavaju zbog manjka sna. A opet, zbog želje da se nekamo sakriješ i odspavaš par sati, počneš osjećati dodatnu grižnju savjesti jer se odmah sjetiš tog malog bića koje bez tebe ne bi preživjelo.

 

A tek to...

Fizička bol posebna je priča. Puno se govori o bolovima tijekom poroda, no o onome što dolazi kasnije ne govori se baš puno. Kao da je sve to poslije ispunjeno samo blaženstvom i čistom srećom. A zapravo istina je da se kad adrenalin popusti i kad bolovi krenu, teško usredotočiti na bilo što. I onda ponovno krene osjećaj manje vrijednosti jer misliš da se zbog bolova nisi u stanju brinuti za svoju bebu kako spada.

A doista boli. Od struka naniže boli sve. Bole zglobovi i leđa od ležanja i neprirodnih zgrčenih položaja. Bole dojke koje nemaju šanse zacijeljeti jer beba svaki čas mora jesti. Boli glava od nespavanja. I boli duša od silne brige.

No, dobra je vijest da to sve nekako prođe i hormoni se s vremenom smire i vrate na neku normalnu razinu. Također, neku utjehu ipak pruža i činjenica da je tako više-manje svima i da svi ipak na kraju prežive. I što je još važnije, svi to nekako zaborave i sjećaju se samo lijepih stvari.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo