Nova mama

Strašno je što sve prolazi kroz glavu roditelja kad mu je dijete bolesno

Da se radilo o meni ili nekom drugom, odraslom čovjeku, temperaturi ne bih davala prevelik značaj. Kako je došla, tako će i otići. Ali Filip ima tek šest mjeseci i ovo je zapravo prvi put da je bolestan.

 

Filip je imao oko šest mjeseci kad smo se svi skupa na neko vrijeme preselili u Zadar kod njegove bake. Vrijeme je bilo krasno sunčano i toplo ali ne prevruće, turistička sezona je bila tek na početku pa nije bilo previše gužve, sve u svemu divota. Čim smo došli uveli smo šetnje do mora dva puta dnevno: ujutro oko 9 i kasnije popodne oko 17 sati.

Filip bi te šetnje uglavnom prespavao jer vožnja u kolicima, a čini se i morski zrak, na njega imaju omamljujuć učinak. Tako bi odradili dva od tri dnevna spavanja. Ono srednje spavanje poslije ručka, kad je najveća vrućina i fjaka, odradili bi doma u zamračenoj sobi.

 

Stvarno je vruć

Iako je još more još bilo prohladno, sezona kupanja bila je otvorena. Na plaži je bilo djece koja su se brčkala po plićaku, no za Filipa to je još uvijek bilo previše hladno. Nismo čak namakali ni nožice. No iako se nije kupao, Filip je sa zanimanjem promatrao more. Čudio se valovima, proučavao brodove i smijao drugoj djeci koja su trčkarala uokolo. Volio je da ga nosim po plaži i pokazujem mu razne nove i zanimljive stvari - što nije nimalo lak zadatak jer ima već skoro devet kila.

Dok smo tako jedno popodne stajali uz more i gledali galebove, učinilo mi se da je Filipu glavica malo topla. Nije bio loše raspoložen niti išta slično, ali bio je prilično vruć. Je li bio previše na suncu? Pa čitavo je vrijeme u hladu. Jesam li ga pretoplo obukla? Pa obučen je isto kao i ja. Ma možda mi se čini... Ali ne - stvarno je vruć!

Odjurili smo kući i izmjerili mu temperaturu. 38,5! Odakle sad ta temperatura?

Nije bio u zatvorenim prostorima pa da od nekoga pokupi virozu. Možda mu je naškodio baš taj boravak na otvorenom? Vjetar? Sunce? Možda je u pitanju hrana? Ali kako će biti hrana kad osim dojenja jede samo voće i povrće? Sto raznih pitanja! I trebamo li mu odmah skidati temperaturu ili da pustimo još malo pa možda prođe?

 

Nakon kratkih konzultacija sa svim ukućanima ali i internetom, odlučili smo da je 38,5 temperatura koju treba skidati. Povišena temperatura je zapravo način na koji se organizam bori protiv virusa i bakterija pa neke niže temperature ne treba skidati, no 38,5 već je prilično visoka temperatura i svakako nešto treba poduzeti.

 

Sa sobom sam imala čepiće paracetamola koje sam kupila još prije par mjeseci, odmah nakon prvog posjeta patronažne sestre. Ona mi je rekla da čepići protiv temperature uvijek trebaju biti u blizini jer bebe znaju često zakuriti, ponekad i bez nekog očitog razloga. A ovo je, čini se, bio jedan takav slučaj. Čitavo to vrijeme Filip je bio dobro raspoložen i veselo se igrao. Kad je došlo vrijeme večere smazao je čitavu zdjelicu kašice i nakon toga ubrzo zaspao. I sve to s glavicom vrućom kao radijator. Kad bih mu dala čepić, temperatura bi mu na par sati pala, no kad je djelovanje lijeka prošlo, temperatura bi se ubrzo vratila. Tako je bilo čitavu noć i čitav sljedeći dan.

 

Odlazak u bolnicu

Da se radilo o meni ili nekom drugom, odraslom čovjeku, temperaturi ne bih davala prevelik značaj. Kako je došla, tako će i otići. Ali Filip ima tek šest mjeseci i ovo je zapravo prvi put da je bolestan. Zato sam ipak nazvala Filipovu liječnicu u Zagrebu koja mi je rekla da je dobro što smo mu krenuli skidati temperaturu i da vjerojatno nije ništa ozbiljno s obzirom na to da Filip ne pokazuje nikakve druge znakove bolesti, no da bismo ipak trebali otići na hitnu na kontrolu krvi i urina s obzirom na to da se radi o vrlo malom djetetu.

- Znate, da mu je više od godine dana, savjetovala bih vam da samo pričekate. No za svaki slučaj, i zbog vašeg mira, skoknite do bolnice da ga pogledaju - objasnila mi je preko telefona.

Spakirali smo se za tren oka i odjurili do bolnice.

'Što mu je? Što mu je? Zašto se ovo događa? Što sam krivo napravila? Nisam ga dobro pazila, glupača! O, maleni moj! Pa što ti je, mišu moj?' - strašno je što sve prolazi kroz glavu roditelja kad mu je dijete bolesno, pa premda to bila i obična temperatura. Jer što ako to nije OBIČNA temperatura? Što ako? Što ako?

U čekaonici hitne pedijatrijske ambulante, začudo, nije bilo nikoga i sestra nas je odmah pozvala unutra. Mlada liječnica mu je pregledala grlo, uši, kožu i poslušala pluća, izmjerili su mu tlak i poslušali otkucaje srca. Sve je bilo ok.

- Meni on izgleda ok, ali napravit ćemo krvnu sliku i urin za svaki slučaj.

Izvadili su mu malo krvi i uzeli urin te to poslali na analizu, a mi smo se vratili u čekaonicu pričekati rezultate. Nosala sam Filipa uokolo i pokazivala mu šarene postere na zidu. Tu i tamo bi se otvorila velika staklena vrata koja vode na odjel i ljudi u kutama bi ulazili i izlazili noseći u rukama neke plastične čašice, kutije s lijekovima i papire. U tom kratkom trenutku što bi vrata bila otvorena, mogla sam vidjeti male krevetiće sa željeznim rešetkama. Neki su bili prazni, a iz drugih su provirivale ručice malih pacijenata.

 

Sve je ok

Nakon otprilike sat vremena stigli su rezultati pretraga. Sve je bilo ok.

- Ovo izgleda dobro, ima samo neku virozicu. Idite doma i nastavite mu skidati temperaturu. Na kontrolu otiđite kod svojeg liječnika, a k nama se vratite ako se stanje pogorša - rekla mi je liječnica i otpravila nas kući.

'U redu, sve je dobro', odahnula sam. No odakle ta temperatura? Ona je reakcija organizma na nešto. Ali na što?

Kad smo se vratili kući nastavili smo Filipu skidati temperaturu. On i dalje nije pokazivao da ga nešto muči, jedino je pred spavanje bio prilično nervozan, vrtio se i nije mogao zaspati. Kad je lijek proradio i temperatura pala, zaspao je, a i ja sam ubrzo legla pored njega. Nisam ga tu večer htjela stavljati u njegov krevetić, nego je spavao u velikom krevetu između Kreše i mene. No nakon par sati probudila nas je vrućina. Paracetamol je popustio i Filip je grijao kao mala peć. Skoro 39 stupnjeva! Ponovili smo postupak s čepićem i nekako na jedvite jade odrijemali do jutra.

 

Sutradan sam se bacila na istraživanje što bi to moglo biti. Svemoćni Google mi je ponudio nekoliko zanimljivih odgovora, no u oko mi je posebno upala mala boljetica zvana 'trodnevna viroza' koja često pogađa dojenčad. Simptomi su nagla i visoka temperatura, no dobro opće stanje. Kad se temperatura povuče obično dolazi osip koji traje još dva do tri dana, a nakon toga bolest najčešće prođe sama od sebe.

 

Iduću noć Filip je još kurio, no jutro nakon toga probudio se hladne glavice. Temperatura je bila tek nešto povišena, 37.7 pa sam odlučila preskočiti paracetamol. U sljedećim satima temperatura je potpuno pala i svima nam je laknulo. Ako se pojavi osip, to je onda to - trodnevna viroza.

I doista - sljedeći dan na Filipovim prsima i vratu pojavile su se male blijedo crvene flekice. Nekako mi je bilo drago što ih vidim jer sam barem bila sigurna o čemu se radi. Osip koji prati trodnevnu virozu djecu uglavnom ne svrbi pa ga ne treba ničim posebnim tretirati. Nakon dva dana sve se vratilo u normalu pa smo se vratili našim uobičajenim aktivnostima, šetnjama i gledanju mora.

Nosila sam ga po plaži i tiho mu šaputala:

- Neka si ti meni zdrav. Nosit će te mama ako treba od jutra do mraka!

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo