Tri godine prije Filipa, u naš je dom stigla žuta labradorica Hila. Došla je k nama u sklopu programa socijalizacije malih štenaca prije nego krenu na obuku kako bi jednoga dana postali psi vodiči ili terapeutski psi. Naša Hila je bila jako dobra u školi i bila bi izvrstan vodič, no ustanovljen joj je neki problem s kukovima tako da nije mogla dalje u program. Tako smo je mi udomili i otada ima odgovornu ulogu kućnog ljubimca što znači da se po cijele dane izležava dok je netko češka po trbuhu.
Jedina beba u kući
Dugo je ona bila jedina beba u našoj kući. I znam da će mi mnogi sad zamjeriti ovo 'beba', ali vlasnici pasa će shvatiti. Da, pas je ravnopravan član obitelji i on je također 'beba', a mnogi su psi bebe i ponašanjem. Naša Hila pogotovo.
No, u kuću je stigla još jedna beba, ona prava ovaj put. Kad se Filip rodio, Hili su bile dvije i pol godine. Nismo previše brinuli kako će Hila prihvatiti malog jer labradori su jako dragi i nježni psi koji vole djecu, a Hila je pogotovo umiljata i dobra. Više su nas brinule neke tehničke stvari, npr. kad ćemo opet imati vremena voditi je u duge šetnje, što ćemo kad mali počne puzati, a Hila baš bude u fazi pojačanog linjanja i slične stvari.
U početku su Filip i Hila imali prilično suzdržan odnos: ona mu je donosila loptice, a on ju uopće nije primjećivao. Dosta dugo uopće nije kužio da je to još neko biće s nama, pa i kad je počeo prepoznavati ljudska lica, na njezinu njušku nije reagirao. To je bilo dosta tužno razdoblje za Hilu. Mama i tata su bili potpuno posvećeni tom nekom novom malom braci, a mali braco nije ju uopće šljivio. Povukla se u sebe i po cijele dane ležala na svojem jastuku. Živnula bi tek kad bi je vodili u šetnje i, naravno, kad bi bilo vrijeme za klopu.
Počeo ju je primjećivati
Kad smo i mi malo došli k sebi od početnog šoka zbog dolaska male bebe u kuću, počeli smo je opet više šetati i voditi na igranje s drugim psima. Nakon nekog vremena počeo ju je primjećivati i Filip. Zapravo, prvi put kad je shvatio da je s nama još neko biće, prilično se šokirao. Sjedio je u svojoj ležaljci, igrao se ručicama i gledao uokolo po stanu kad mu se odjednom pogled zaustavio na Hili. Primijetili smo to i pozvali je bliže. Ona je došla, poslušno sjela Filipu do nogu, on ju je gledao, gledao - i briznuo u plač.
Skužio je da je to nekakvo lice, ali potpuno čudno, kao da nije ljudsko. Uplašio se i sljedećih nekoliko puta tako je reagirao. Nismo htjeli previše forsirati njihovo druženje, ali smo je, kad god bi mu bila u vidokrugu, mazili uz riječi: 'Pa to je naša Hila! Draga Hila, draga!'
Sljedeća faza u Filipovom odnosu s Hilom bila je ravnodušnost što je ipak bilo bolje od plakanja. Ona bi dolazila do njega, ponjušila ga, a on bi skretao pogled. Onda bi mu ona donijela lopticu, a on ne bi trzao. Ta faza je potrajala još neko vrijeme kad se iznenada počela primjećivati promjena. Filipu je bilo oko pet mjeseci kad joj se počeo smiješiti. Ona bi kao i uvijek došla do njega, mi bi je pomazili uz riječi 'draga Hila', a on bi se počeo smješkati. Je li to napokon na pomolu prijateljstvo?
Filipu je Hila postajala sve zanimljivija i zanimljivija. Znao ju je dugo promatrati, pratiti pogledom po stanu, malo gurkati nožicama. A ona je ga je i dalje pokušavala pridobiti, umiljato i nježno kako samo valjda labradori znaju: došla bi do njega pa mu položila glavu do nogu, donosila bi mu loptice i igračke, a ponekad bi se odvažila i polizati mu ručicu. Sve češće bi znala zaspati uz njegov krevetić kao da ga čuva.
No kad god bismo joj rekli da se vrati na svoje mjesto, poslušno bi otišla shvaćajući valjda da je sve ovo iznimna situacija i da u tom malom ima nešto posebno kad smo mi već toliko okupirani njime.
Obiteljska igra
Njihov pravi odnos počeo je kad je Filipu bilo oko šest mjeseci. Počeo je pružati ručice prema njoj, glasno se smijati kad bi je vidio i vući za uši što bi ona stoički podnosila. Naravno, prilikom njihovih druženja netko od nas je uvijek u blizini, jer iako je divan i nježan pas, Hila je ipak - pas. Ne damo zato ni Filipu da je gnjavi baš previše, puno čupa ili nateže za krzno. Ona je pas i mogla bi možda instinktivno reagirati ili ga nehotice ogrepsti. Uostalom, i stručnjaci upozoravaju da psa ne bi trebalo ostavljati s malim djetetom bez nadzora, bez obzira kako dobro tog psa poznavali.
Filip i Hila igraju se sve češće. To uglavnom izgleda tako da je Filip promatra i smije se dok ona izvodi trikove ili ju tapša po leđima i glavi. Omiljena igra im je hvatanje balona od sapunice: on ih lovi ručicama, a ona zubima i kad skoči za balonom i pokuša ga dohvatiti, Filip se glasno smije.
Ustanovili smo i da je Hila jako dobro sredstvo za smirenje. Kad Filip ima napad plača - ne događa se to baš često, ali zna se desiti kad je baš jako gladan ili umoran - pozovemo Hilu i ona mu začas odvrati pozornost pa on na trenutak zaboravi što ga je mučilo.
Neki dan smo svi skupa bili na plaži. Prvo smo zajedno odšetali do ruba plaže gdje nije bilo ostalih kupača kojima bi Hila mogla smetati i pustili je da se okupa. Nakon toga smo napravili malu bazu ispod jednog drveta, rasprostrli ručnike i torbe i otišli na kupanje s Filipom, ostavljajući Hilu da nam čuva stvari. Zgodno je imati sa sobom psa čuvara. Što potencijalni lopovi znaju da je potpuno bezopasna! No kad smo se vratili, vidjeli smo da se prasica izvalila preko svih ručnika i pošteno ih uprljala i zadlakavila. Mislila je valjda da smo mi to njoj složili tako udoban ležaj.
Te dlake u zapravo najgori problem. Tko god je imao labradora, dobro zna o čemu govorim. Ta kratka dlaka zavuče se svugdje, a kad počne faza intenzivnog linjanja, najbolje je uopće ne spremati usisivač jer će ti trebati doslovno svaki put kad se pas strese. Razne četke i tretmani samo donekle pomažu i jedino što možeš napraviti je naviknuti se na dlake svuda po stanu.
No to nije moguće kad je u kući mala beba koja upravo uči puzati, a Filip je sad baš u toj fazi. U prvo je vrijeme još htio biti na nekim prostirkama i dekama, no sad kad je jači i brži to mu nije dovoljno mjesta pa mu dopuštamo da puže po parketu. Nema nam zato druge nego po nekoliko puta dnevno ponavljati isti ritual: usisavanja, brisanje poda vlažnom krpom. Pa opet nakon par sati usisavanje brisanje vlažnom krpom. Pa opet usisavanjem i brisanje vlažnom krpom. A ako što i ne uspijemo pokupiti, pokupi kasnije Filip sa svojom majicom. Možda bi bilo dobro njemu na trbuh čičkom pričvrstiti kakvu krpu za pod, pa nek briše. Ah, ta borba je potpuno uzaludna!
Tješimo se da si mali tako zapravo gradi imunitet. Kad se baš jako linja - a to osim redovito dva puta godišnje uvijek bude i po ovakvim vrućinama - jadna Hila bude nakratko protjerana u hodnik. Onda tužno leži držeći njušku kod vrata i misli si što je sad skrivila. Kako se tom tužnom pogledu ne može odoljeti, to izgnanstvo nikad zapravo ne traje dulje od pola sata. Taman toliko da usišemo i obrišemo pod krpom.
No, osim dlaka, prijateljstvo našeg sina i psa razvija se u dobrom smjeru. Još malo pa ćemo je uključiti u omiljenu obiteljsku igru a to je da mali baca igračke po podu, a mi ih skupljamo i dodajemo. Kad Hila nauči kako se to igra, naša će leđa napokon moći malo odmoriti.