Let je prošao OK, štoviše, vozili smo se u polupraznom avionu tako da smo svi spavali ispruženi preko nekoliko sjedala. Prijateljičin muž i mali dvogodišnji sin dočekali su me na aerodromu. (Savjet: idete li nekome u posjet, obavezno na komad papira zapišite točnu adresu gdje ćete odsjesti. Kontrola na aerodromu će vas to pitati, a nećete adresu moći potražiti u mailu jer je onemogućen pristup internetu).
Nakon dugog puta, napokon sam stigla. Prijateljica me čekala s gotovom večerom i pivom.
- Ne bih hvala! – odbila sam pivo.
- Jesi za čašu vina?
- Pa, ni to, hvala.
- Ma jesi ti trudna??
Odmah je znala što je u pitanju. Pa tko bi inače bio tako lud da nakon 20 sati puta odbije pivo?? Izgrlile smo se i izljubile, a ja sam joj rekla da je i ona pomalo 'kriva' što se to dogodilo tako brzo kad me ono jednom upozorila da nekim parovima treba i godina dana da začnu.
- Evo vidiš, i sad kad sam napokon došla u New York – nećemo moći pošteno zatulumariti!
Sljedećih 14 dana bili su mi jedni od najzanimljivijih i najintenzivnijih u životu. Svaki dan sam imala plan što ću razgledavati tako da uspijem vidjeti što više, iako su za takav grad dva tjedna definitivno premalo.
I još na sve to - između penjanja na Empire State Building, razgledavanja muzeja ili tek lutanja ulicama - svako malo bi me pogodila spoznaja: Pa ja imam bebu u trbuhu!
Ogromne nijansice
Samo tri mjeseca porodiljnog? Pa za to vrijeme još nisi svjestan ni što ti se dogodilo!
Usput sam doznala i neke zanimljive – da ne kažem čudne – razlike u imanju djece u Americi i kod nas. Kod nas, unatoč svim problemima u zdravstvu, nikakvoj ekonomiji i gospodarstvu, stalno zaposlena nova mama dobije godinu dana porodiljnog dopusta s tim da prvih 6 mjeseci dobije punu plaću, a kasnije nešto manje. U bogatom i razvijenom SAD-u, mama će – i to samo ako ima ludu sreću raditi za tvrtku s jako dobrim zdravstvenim osiguranjem ili za grad ili državu – dobiti tri mjeseca porodiljnog i to najčešće neplaćenog.
- Čekaj, kako misliš godinu dana? – pitala me jedna zajednička prijateljica, inače rođena Njujorčanka.
- Pa godinu dana je porodiljni dopust. To je tako.
- A ne izgubiš posao za to vrijeme? Mislim, možeš se vratiti na isto to radno mjesto?
- Da.
- A od čega živiš za to vrijeme?
- Pa imaš naknadu u visini pune plaće, barem u prvo vrijeme.
- Nevjerojatno! A ja sam mislila da je Hrvatska siromašna zemlja.
- Pa i je. Ili možda nije, zapravo.
Upravo zbog takvog sistema u Americi je još uvijek vrlo često da žena ne radi jer nema tko čuvati bebu. A i kome bi uopće povjerio na čuvanje bebu od tri mjeseca? Moja se prijateljica snašla zahvaljujući mami koja je došla na par mjeseci iz Hrvatske, svekrvi koja živi u blizini i mužu koji je u to vrijeme imao vrlo zahvalno radno vrijeme. No da se to slučajno nije tako posložilo kaže da ni sama ne zna kako bi to izvela. A kad dijete malo naraste, počinju novi problemi s vrtićem koji je nevjerojatno skup i na kojega zna otići i polovina plaće.
Tad sam osvijestila koliko mnogo parametara odlučuje ono nešto što zovemo kvalitetom života. A kad se jednom u čitavu priču upletu i djeca sasvim druge stvari postat će važne.
Kava - zabranjeno zrnje
Svako jutro, prije nego bih krenula u grad, počinjala sam kao i u Zagrebu – šalicom prave turske kave. Neopisivo me razveselilo kad sam u prijateljičinoj kuhinji pronašla Franckovu 'ciglicu'. Uzela sam džezvu, natočila vodu do vrha i jutarnji ritual mogao je početi.
- Ej, pomalo! – prenerazila se prijateljica – Pa trudna si! Ne smiješ piti kavu!
Ne smijem piti kavu? Uopće? Pa kako ću započeti dan? U sljedećim danima naručivala sam isključivo bezkofeinsku kavu (znači, nekakvu smeđu vodicu koja na kavu podsjeća samo zbog šalice u kojoj je bila poslužena).
U SAD-u je kava veliki 'no-no' kad su trudnice u pitanju i na kofein se gleda gotovo kao na nikotin.
Prijateljica i njezin muž još bi svaki put dodatno upozorili konobara da mi ni slučajno ne donese kavu s kofeinom 'jer ona je trudna'. Svaki put kad bi to izgovorili, došlo bi mi da se osvrnem oko sebe da vidim o kome to pričaju.
- Aha, to sam ja! Ja sam trudna!
No nakon par dana mog boravka u Americi čula sam se sa sestrom u Zagrebu.
- Čuj, jesi ti u trudnoći pila kavu?
- Jesam. Pa znaš da ja ne mogu zamisliti život bez kave.
- Ali tu vlada neka histerija oko kave. Svi vele da na to ne smijem ni pomisliti.
- A gle, od jedne šalice kave neće ti biti ništa. Nemoj se sad baš cijeli dan nalijevati kavom. Ali ako ju potpuno izbaciš, jedino što će ti se dogoditi su problemi s probavom.
Točno to se i dogodilo. Tako da sam ubrzo odustala od potpune apstinencije i vratila se jednoj šalici turske kave ujutro. No zanimljivo je ono što sam čula par dana kasnije.
Hrana po nevolji
Zanimljivo, baš usred New Yorka pomislila sam kako život kod nas možda uopće i nije tako loš.
Šetala sam po četvrti Chalsea i razmišljala što ću pojesti. Kako sam prolazila kraj nekog tipičnog njujorškoj burger bara, odlučila sam se počastiti s malo fast fooda. Ali kad sam ušla zasmetali su me svi mirisi: i pečenih pljeskavica i ulja za prženje i umaka i svega. Produžila sam dalje i naletjela na tipični američki diner. Unatoč doista sjajnoj atmosferi i odličnoj ponudi, ni tamo mi nije billo ništa bolje. Pomislila sam kako bih zapravo htjela pojesti samo neku salatu.
Krenula sam dalje no jako mi je smetao miris pečenih hot-dogova s obližnjeg štanda. Zapravo, bilo mi je muka od mirisa sve hrane, a kao za vraga, tamo na svakom uglu nešto peku i prodaju.
Onda sam skopčala – pa to su jutarnje mučnine, samo što se kod mene nisu pojavljivale ujutro, već su trajale veći dio dana. Tu večer bili smo u nekom društvu i požalila sam se nekim curama kako cijeli dan obilazim grad, no ne mogu naći ništa što bih pojela jer mi svi mirisi smetaju i zlo mi je.
- Trebala bi zapaliti – savjetovala mi je jedna djevojka iz društva.
- Ma ne pušim. Prestala sam još prije par godina – rekla sam joj.
- Ma ne to. Mislila sam na marihuanu.
Ostala sam u šoku.
- Pa trudna sam! – rekla sam joj.
- Pa baš zato. Znam mnoge žene koje puše jer se tako rješavaju mučnina u trudnoći.
Zanimljivo, pomislila sam: kavu nikako ne bih smjela, ali zato mi predlažu marihuanu protiv mučnina.
- Mislim da ću ipak trpiti mučninu – nasmijala sam se.
Kako nisam pribjegla tom rješenju, ostatak svog boravka u New Yorku borila sam se s vlastitim želucem. No nije bilo tako strašno. Poslije sam čitala da neke žene od mučnina doslovce ne mogu živjeti, jako smršave te čak izgube i bebu zbog toga. No kod mene se, izgleda, ipak radilo o blažim tegobama. Cjelodnevnim, ali blagim.
Moja dva tjedna u New Yorku prošla su brzinom svjetlosti i dan povratka stigao je u tren oka.
Sljedeći put kad vidim ovaj grad, bit ću mama i to, po svoj prilici, poodraslog djeteta. Ali sigurno ću se vratiti s njim ili s njom, no umjesto u trbuhu, po Velikoj jabuci vodit ću svoje djetešce za ruku.