Nova mama

Kako odlijepiti dijete od ekrana i omogućiti mu normalno djetinjstvo

Bilo kako bilo, dogovorili smo se da ćemo našeg 10-mjesečnog sinčića Filipa svakako odgajati da voli prirodu, bude aktivan, bavi se sportom, trči, skače, pliva, planinari.

 

Mi volimo prirodu: šume, more, planine... Krešo je praktičan ljubitelj prirode i baš jako voli boravak na otvorenom, planinarenje, snowboard, rolanje, dok je meni ok i na kauču gledati nekakav dobar dokumentarac o životinjama. Bilo kako bilo, dogovorili smo se da ćemo našeg 10-mjesečnog sinčića Filipa svakako odgajati da voli prirodu, bude aktivan, bavi se sportom, trči, skače, pliva, planinari.

Ne znam je li to uopće izvedivo, ali ne bih željela da se previše navuče na video igrice i buljenje u TV kao mnoga današnja djeca. Naime, Filipova fascinacija ekranima već je počela i razvuče osmijeh od uha do uha čim spazi upaljen mobitel ili laptop.

Mi smo zato odlučili dati sve od sebe i pokušati od maloga napraviti ljubitelja aktivnosti na otvorenom.

 

Što mu nešto više braniš, to mu je zanimljivije

Ma, možda to i neće biti nemoguća misija. Kad ga vidim kako već sad nema ni sekunde mira i u jednom trenu skače s kreveta na glavu, a u drugom se vješa po vratima frižidera, pomislim da ga neću moći zadržati u zatvorenom čak ni ako budem htjela. U ovoj je fazi teško s njim po stanu. Ispitao je sve što smije i dosadno mu je. Jedino što mu je u stanu preostalo raditi je ići tamo gdje ne bi smio. I što mu nešto više braniš, to mu je zanimljivije. U zadnje vrijeme uporno pokušava ući u kantu za smeće ispod sudopera. Nema druge - treba ga što češće voditi van.

Tijekom ljeta smo dosta vremena provodili vani, na plažama i u šetnjama, a i sad kad smo se vratiti u Zagreb, odlučili smo tako nastaviti. Jedva smo dočekali trenutak da naš mali nije više tako mali i da ga možemo okolo voditi sa sobom, ali i da on ima nešto od takvih izleta, a ne samo da spava sklupčan u nosiljci ili kolicima kao mala kifla. Sad ga vodimo na izlet, a on sa zanimanjem gleda i sluša što mu pričamo. Bilo je lijepo kad je bio onako baš jako mali, ali sretna sam da je napokon došao trenutak da mu počnemo pokazivati svijet. Krećemo od planina i brda u okolici.

Prije nego smo se zaputili na naše prvo planinarenje, tražili smo od naših prijatelja, iskusnih planinara i roditelja jedne male djevojčice, par savjeta. Na brzinu su nam nabrojali nekoliko najvažnijih stvari:

- Nemojte se preforsirati i za početak odaberite neku kraću rutu. Sad dok je dijete još malo, treba odabrati pravu rutu više zbog vas nego zbog njega jer vi ćete ga nositi čitavim putem.

 

- Kad bude malo veći i bude sam hodao, važno je da mu se planinarenje svidi. Znači, opet ne treba pretjerivati s duljinom rute, treba ga zainteresirati i paziti da mu je u svakom trenutku ugodno i zanimljivo. Kad dođete do nekog planinarskog doma, počastite ga nečim: čokoladicom, štrudlom, nečim što voli.

 

- Obucite ga slojevito tako da mu možete regulirati temperaturu. Nikako nemojte zaboraviti da je vama toplije nego bebi koju nosite i koja se zapravo ne miče. Probajte kakve su mu ručice i ako su hladne, obucite mu još jedan sloj.

- Kapa je obavezna jer na brdu zna puhati.

- Hrana i voda za vas, i hrana i voda za maloga, razumije se.

- Ponesite sve što i inače nosite kad idete u šetnju, ali ovaj put u manjim pakiranjima - mali paket vlažnih maramica, mala kremica, 2-3 manje igračke...

- Uživajte!

 

Na Sljeme, na Sljeme

Osim korisnih savjeta, od tih smo prijatelja dobili i pravu, sportsku nosiljku za planinarenje. Inače, dječje nosiljke, pogotovo one malo ozbiljnije, namijenjene sportskim aktivnostima, su čitava filozofija. Ima ih brdo, s raznim karakteristikama: težina i čvrstoća same nosiljke, materijal od kojeg je izrađena, težina djeteta koje u nju stane, broj i raspored džepova i dodatna oprema poput navlake za kišu ili zaštite od sunca. Po planinarskim forumima mogu se naći bezbrojne rasprave o tome koja je najbolja. Nama su našu nosiljku dali prijatelji ozbiljni planinari pa smo jednostavno odlučili vjerovati njihovom odabiru.

Tako smo krenuli na naše prvo planinarenje. Prva stanica: Sljeme!

 

To jutro smo se probudili začudo svi prilično dobro naspavani. To je bilo ključno. Da smo probdjeli noć, nikakvo penjanje na brdo ne bi došlo u obzir. Dobro smo se osjećali i dan je bio super, sunčan i topao. Ne znam čini li mi se to, ali ova jesen je prelijepa. Možda sam subjektivna jer ovo mi je najvažnija jesen u životu: prva otkako sam postala mama.

 

A i kako mi porodiljni još traje, po prvi puta imam priliku doživjeti jesen kako spada i baviti se bojama lišća po krošnjama umjesto poslom.  

Filip je spavao u autu na putu prema Sljemenu i taman kad smo se sparkirali, on se probudio. Odlučili smo se popeti autom nekoliko kilometara po Sljemenskoj cesti i onda po planinarskoj stazi do planinarskog doma Runolist. To je jednostavna, laka i kratka staza - baš onakva kakvu povremeni planinari i njihov podmladak trebaju.

Kratki odmor, pa nastavak do Grofice i onda na vrh. U normalnim okolnostima trebalo bi nam manje od sata. Ali s malim smo se više odmarali - naročito Krešo koji je nosio Filipa i njegovih 11 kila na leđima - i više slikali.

- Ajde da vas slikam! Ajde sad svi skupa! Čekaj, opalit ćemo selfie, ali tak da se vidi i Hila. Aj stanite tu kraj tog potočića. Filipe, okreni glavu prema mami! Filipe, okreni glavu! Filipe, glavu! Filipe, ovamo gledaj! Ok, ajde sad tu ispod ovog drveta. A sad se malo okrenite da se vidi i dom.

Inače ne škljocam mobitelom baš previše, ali otkako sam dobila dijete slikanje je znatno češće. Znam da će mi poslije biti strašno drago imati fotografije i uvijek mi je žao ako propustim poslikati neki važan događaj. A prvo planinarenje nije mala stvar!

 

Lako je kad te tata nosi

Filip se u svoju planinarsku nosiljku zavalio kao faraon tako da su i ostali planinari koje smo sreli u prolazu komentirali:

- Daj vidi ovog malog, zavalio se k'o na šank! Eh, lako je tako planinariti kad te tata nosi!

U početku mu je sve bilo jako zanimljivo i zabavno. Čudom se čudio gdje smo mi sad to došli, pokušavao ručicom ubrati listiće s grane. Ali kad smo došli na Činovničku livadu, bilo mu je dosta nosiljke i počeo se buniti. Prijatelji planinari su nas upozorili da je bolje dječje nezadovoljstvo sanirati odmah na početku, a ne čekati da se jako razljuti ili rasplače. Zato smo ga izvadili iz nosiljke i pustili da malo protegne noge i hoda pridržavajući se za neku klupicu.

Na vrhu Crvenog spusta smo sreli nekoliko grupa ljudi. Sudjelovali su u nekakvom orijentacijskom trčanju ili igrali nekakvu igru. Uglavnom, bila je to hrpa odraslih ljudi koji su trčali po šumi i umirali od smijeha.

Tamo smo odlučili napraviti piknik: sendviči i jogurt. Filip se vrzmao okolo klupice na kojoj smo napravili našu bazu, igrao se s grančicama i na kraju počeo kopati po našem ruksaku dok nije našao mobitel. Njegov interes za prirodu obično tako završi: počne se igrati s nekom grančicom ili šišarkom, a završi s mobitelom u ruci.

Opalili smo još jedan selfie ispod tornja i zaputili se natrag. Malo je plakao kad smo ga vratili u nosiljku, ali se brzo smirio. Nije spavao, iako su mu se oči sklapale. Začorio je tek u autu na povratku kući. Prvo planinarenje uspješno smo odradili. Sljedeći tjedan idemo na drugu stranu, do Kraljičinog zdenca.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo