Nova mama

Kako je naš mali putnik podnio svoje prvo putovanje...

Nadala sam se da ćemo uspjeti doputovati samo s jednim zaustavljanjem, ali ni u snu nisam mislila da ćemo uspjeti doći bez zaustavljanja.

 

Pakiranje prije putovanja za mene nikad nije predstavljalo problem. Jednostavno sve što posjedujem utrpam u najveću torbu koju imam, torbu u auto i gotovo. Nikad nisam sigurna što će mi trebati pa za svaki slučaj ponesem sve. A najčešće mi sve i treba. I kad idem van uvijek imam veliku torbu u kojoj nosim sve - jer sve trebam.

Moja ekipa uvijek zna da od mene može posuditi papirnate maramice, vlažne maramice, gume za žvakanje, dezić, kemijsku olovku, pincetu... Najdraže mi je kad me netko pita zašto nosim tako veliku torbu, a onda me već nakon par minuta zamoli mogu li u svoju torbu spremiti njegov novčanik, mobitel i ključeve. Ma trpaj, kad je bal nek je bal!

 

Prava strategija

No kad je došla beba, trebalo je ponešto modificirati takav pristup pakiranju. Nevjerojatno je da tako malo stvorenje posjeduje i treba tako puno stvari. Pristup 'ponijet ćemo sve' bio bi moguć jedino uz uvjet da imamo šleper umjesto auta. A nemamo. Imamo ih, doduše, dva, ali su mali. A tu je još i pas i njegove stvari.

Kad je Filipu bilo oko pet i pol mjeseci odvažili smo se na naše prvo putovanje. Ići ćemo na par tjedana baki u Zadar. Pakiranje mojih i Krešinih stvari nije bilo problem, ali za pakiranje Filipovih stvari trebalo je razraditi čitavu strategiju.

 

Dugo sam odgađala početak pakiranja jer, uvjeravala sam samu sebe, nisam prerano htjela sve strpati u torbu pa da onda naknadno moram vaditi stvari koje mi u međuvremenu zatrebaju. A zapravo, radilo se o tome da nisam znala odakle početi. U ovih pet mjeseci što imamo Filipa navikli smo na život u određenom prostoru, a sad ćemo taj cijeli život morati staviti u auto i transportirati na neko drugo mjesto.

 

Stara metoda

Dugo sam hodala po kući i samo prenašala stvari s jedne strane na drugu, dok nisam napokon smislila način. Strategija je tu! Filipove stvari razvrstat ćemo u nekoliko ključnih kategorija. Tako nećemo zaboraviti ništa ključno. Valjda.

  • Odjeća
  • Platnene pelene i razni pokrivači i dekice
  • Kozmetika s posebnom potkategorijom 'kućna apoteka'
  • Igračke i slikovnice
  • Oprema za hranjenje
  • Torba s potrepštinama za putovanje
  • Glomazne stvari poput kolica

Okej, sad kad je plan tu, sve bi trebalo biti lakše. Što se odjeće tiče, uzimam onu robicu koja je Filipu sad taman i onu malo veću jer to dijete tako brzo raste da skoro svaki tjedan ustanovim da je prerastao neke hlačice ili majicu. Platnenih pelena nikad dosta jer je maleni sad u fazi da mu rastu zubići pa njima stalno brišemo slinu. Kako imamo hrpu platnenih pelena, uzimam otprilike pola bunta. Što se pokrivača tiče, nosim tri dekice: jednu debelu, jednu tanku, i jednu koja nije baš ni topla, ni udobna ali fora izgleda pa ćemo tu imati za u grad.

Kod kozmetike primjenjujem staru metodu: uzimam sve, a u posebnu malu torbicu spremam škarice za noktiće, pumpicu za nos, čepiće za temperaturu (koji nam, srećom, još nikad nisu zatrebali) i slične sitnice. Od igračaka i slikovnica s nama ide otprilike polovina, a ostatak će čekati doma, pa kad se vratimo, Filipu će te stvari opet biti zanimljive i nove.

S obzirom na to da od nedavno papamo kašice, oprema za hranjenje uključuje štapni mikser, zdjelice i žličice te dvije staklenke gotovih kašica za po putu i da imamo nešto za pojesti kad dođemo. Svježe voće i povrće i ostalo što nam bude trebalo, kupit ćemo u Zadru. Ponijela sam još i izdajalicu, za svaki slučaj, no nadam se da mi prokleta stvar neće više nikad zatrebati. Torba s potrepštinama za putovanje je ista ona koju nosimo sa sobom u šetnje, ali opremljena s nekoliko dodatnih stvari poput hlačica i majice za slučaj da nam putem zatreba presvlačenje. Jednokratnih pelena sam ponijela samo nekoliko komada jer nema smisla nositi sa sobom veliki paket koji se ionako može kupiti na licu mjesta.

 

Bilo je i svađe

Što se glomaznih stvari tiče, tu je komplikacija najveća. Za početak, sama kolica imaju tri dijela: kotači, nastavak za šetnje i nastavak koji je i autosjedalica i u kojem će Filip putovati.

Kad sklopljene kotače natrpate u prtljažnik, osim manjih vrećica u njega uglavnom ne stane više ništa, tako da su naše putne torbe silom prilika završile na prednjem sicu. Osim toga, tu je još i Filipova ležaljka, a od kadice smo odustali jer jednostavno za nju ni u jednom autu više nije bilo mjesta.

U početku nam je bio plan putovati u utorak ujutro, ali smo u ponedjeljak navečer shvatili da nam za pakiranje treba čitav dan pa smo polazak prebacili na srijedu. Plan je bio krenuti oko 9 ujutro kako bi Filip, koji se budi oko 7, u autu mogao zaspati pa da tako spava barem prvi dio trosatnog putovanja. No trpanje stvari u aute pokazalo se zahtjevnijim nego smo mislili jer ubaciti tu količinu stvari u tako ograničen prostor zahtijeva silnu kombinatoriku i snalažljivost. Kao da slažete ogromne trodimenzionalne puzzle. I baš kad ste pomislili da ste sve složili, skužite da se ne daju zatvoriti vrata od prtljažnika. Onda sve presložite još jednom, ali ovaj put ne stane pas. Prošla me jeza kad sam shvatila da će odsad uglavnom sva naša putovanja ovako izgledati.

 

Naravno da smo se Krešo i ja tijekom tog procesa uspjeli i posvađati, tako da smo na jedvite jade napokon krenuli tek oko deset sati. U prvom autu Krešo, pas i hrpa stvari, a u drugom, polako za njima, ja, Filip i, također, hrpa stvari. Svo to pakiranje, spremanje, nervozu i konačan polazak Filip je super podnio. Većinu vremena je s čuđenjem gledao kud mi to selimo našu kompletnu imovinu, a kad smo napokoon krenuli, ubrzo je zaspao.

 

Plan je bio polako voziti dok god Filip spava, a kad se probudi, napraviti pauzu, nahraniti ga, poigrati se s njim, prošetati, pa onda polako nastaviti kad mali bude spreman. Ali Filip je neobično dugo spavao pa smo prevalili dosta velik dio puta. U nekom se trenutku probudio i počeo malo meškoljiti, pa sam mu počela pjevati i recitirati omiljenu pjesmicu 'Kako živi Antuntun'. On je malo slušao, malo gugutao, malo se igrao s igračkom prikačenom za sjedalicu i na kraju opet zaspao. Probudio se kad smo već biti nadomak Zadra, a plakati je počeo kad smo već ulazili u grad.

Nismo mogli vjerovati - Filip se od Zagreba do Zadra dovezao bez zaustavljanja! Naš mali putnik podnio je svoje prvo putovanje kao pravi frajer. Nadala sam se da ćemo uspjeti doputovati samo s jednim zaustavljanjem, ali ni u snu nisam mislila da ćemo uspjeti doći bez zaustavljanja.

Kad smo stigli, Filip je pojeo žitnu kašicu s kruškom i sa zanimanjem stao proučavati gdje je sad to došao. Ostatak dana smo se igrali i baki prepričavali Filipove dogodovštine, a oko 9 smo svi zaspali kao klade. Odradili smo naše prvo putovanje.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo