Kad je Filip napunio šest mjeseci, otišli smo na neko vrijeme u Zadar kod njegove bake. Proveli smo tamo par dana sve dok nije došao termin za posjet liječniku radi kontrole i cijepljenja. U Zagreb smo se vratili svi skupa, Krešo je bio s nama dva-tri dana i poslom otišao natrag, tako da smo mali i ja po prvi puta ostali sami dulje vrijeme.
Sami nas dvoje, mišić moj i ja. Nikada nismo bili sami tako dugo. Znalo se dogoditi da smo sami čitav dan ili najdulje dva, no sada ćemo biti sami skoro deset dana prije nego se opet vratimo u Zadar. Kako ću si organizirati život i obavljati neke uobičajene stvari sad kad Filipa ne mogu dati tati u ruke da ga pričuva dok ja nešto obavim?
Improvizacija
Osim toga, s obzirom na to da smo se u Zagreb vratili samo na kratko, mnoge od naših korisnih priključaka, poput Filipove ležaljke sa sigurnosnim pojasevima, ostavili smo u Zadru pa ćemo sada morati puno improvizirati. Filip nije više mali i dok je budan niti sekunde nije na miru. Brinulo me kako ću kuhati i obavljati stvari po kući? Dovraga, kako ću otići na wc? Ne dolazi u obzir da ga ostavim na kauču ili krevetu jer bi začas frknuo na pod. Mogu ga, naravno, staviti u kolica, no ako nije šetnja u pitanju, teško da će htjeti samo tako mirno sjediti.
Zato sam odmah prvi dan od dnevne sobe napravila veliko igralište za Filipa. Razmaknula sam sav namještaj, stolić, tabure i slično, na pod prostrla veliku deku i na nju stavila sve omiljene Filipove igračke. Njega sam polegla na leđa među te sve šuškavce i plišance, a on se odmah počeo prevrtati na trbuh, hvatati igračke ručicama i uživati. Bilo mu je super, a meni su ruke bile slobodne da nešto obavim po kući. Barem nekoliko minuta.
Kad si sam s malom bebom kućanski poslovi se obavljaju sporadično, na rate i na razne inovativne načine. Na primjer, ostavim Filipa na njegovom igralištu pa odem oguliti krumpire, onda se vratim, malo se poigramo, pa opet odem do kuhinje te krumpire i ostalo povrće staviti u lonac. Ide to nekako. Za sve je potrebno daleko više vremena i ručak se često pretvori u večeru, no nekako se ipak sve obavi. Usisavanje, brisanje prašine ili vješanje veša obavlja se s malim u klokanici, a to je obavezno praćeno izmišljanjem pjesmica na zadanu temu. Na primjer: 'Mama vješa veš i baš smo si mi feš, gotovi smo sad i idemo u grad!'
Što se tuširanja i takvih stvari tiče, za to sam morala čekati da Filip zaspi, a to obično bude oko 9 navečer. Kad bih bila sigurna da čvrsto spava otišla bih u kupaonicu, no vrata bih ostavila otvorenima da ga čujem ako se probudi i rasplače. U početku bi me bilo strah otići u kupaonicu jer pod tušem skoro ništa ne čujem, no nakon par dana ti su se strahovi istopili. Najgore što se moglo dogoditi je da Filip par minuta dulje negoduje, no to je sve.
Mali privjesak
Veliki problem predstavljali su odlasci u šetnje. Živimo na drugom katu zgrade bez lifta, a Filip ima, kako smo poslije doznali na pregledu kod pedijatrice, skoro devet kila. Kad se tome pridodaju kolica, sve u svemu valja nekako uprtiti silnu težinu da bi se izašlo iz kuće. Dolje još nekako ide, ali povratak je strašna muka. Prvo sam pokušavala tegliti i kolica i Filipa u njima ali nije išlo, pa sam onda počela razdvajati kotače od nastavka za sjedenje pa u prvoj turi odnijeti kotače, a u drugoj ostatak kolica. Sve to, naravno, s malom buhtlom od devet kila u drugoj ruci, dva puta po stepenicama gore-dolje.
Ponekad bih kolica jednostavno ostavila u autu ispred kuće, ali ni to baš nije neko rješenje jer mi kolica znaju zatrebati za popodnevno uspavljivanje. Od tog tegljenja istegnula sam sve moguće mišiće. No dobro, to je ionako uglavnom jedina vježba koju prakticiram.
Kad si sam s bebom, ne možeš jednostavno 'skoknuti do dućana'. Zapravo možeš, ali kud ti - tu i tvoj mali privjesak čije spremanje ipak traje nešto dulje. Filip se baš ne voli oblačiti pa za oblačenje majice ili hlačica treba biti prilično brz i vješt da se ne rasplače. Jer ako stane tuliti, ništa od izlaska barem za neko vrijeme. Sad kad je toplo, pa nema više oblačenja prije izlaska iz kuće, puno je lakše. No sad mu na glavu valja staviti kapicu koja ga štiti od sunca i vjetra a koja redovito završi na podu i prije nego smo uspjeli izaći iz stana.
Za te kratke izlete do kvartovskog dućana uglavnom koristimo klokanicu, a znalo se dogoditi i da Filipa jednostavno samo ponesem u rukama. To je svakako najbrže. No za malo dulje izbivanje iz kuće potrebna je ipak malo temeljitija organizacija.
Tijekom tih par dana što smo bili u Zagrebu, trebala sam obaviti nekoliko stvari u gradu: otići do javnog bilježnika, na poštu, naći se s nekim prijateljima, posjetiti baku i dedu... I sve smo obavili moja mala prikolica i ja. Štoviše, ustanovila sam da je, ako već morate imati posla s birokracijom, dosta zgodno sa sobom imati jednu slatku bebu jer će vas najčešće pustiti preko reda, a službenici će vam biti skloniji. Tako da sam Filipa odlučila voditi sa sobom kad god budem morala rješavati neke papire.
Odlaske u grad uglavnom sam tempirala kad je Filipu vrijeme za spavanje, najčešće ujutro ili kasno popodne, no jedan dan u gradu smo zadržali dulje od planiranog pa smo morali improvizirati. Filip se nije previše bunio. Za promjenu je ručao kupovnu kašicu, a nakon toga zaspao kao da je kod kuće. Zapravo bolje nego kod kuće jer tijekom vožnje u kolicima uvijek spava bolje. Prava mala skitnica. Nadam se da će i kad odraste voljeti švrljati uokolo. Znam da ću se ja sigurno potruditi usaditi mu taj lutalački duh. Primijetila sam da ga zanimaju nova mjesta i novi prizori, pa je tijekom naših izleta u grad bio miran kao bubica i samo upijao što se to događa oko njega i gdje je to došao.
Nakon par dana samovanja, Filip i ja smo se ušemili. Stvorili smo si nekakav ritam i nije više bilo toliko nepoznanica. No, kad si sam s klincem, nema odmora. Nema predaha. Ne možeš samo tako reći: 'Čuj, ti pripazi malog, a ja idem u šetnju, treba mi malo zraka.' Ako noć bude naporna i protekne u stalnom buđenju, sutradan nekako valja preživjeti dan. Bilo je i takvih dana, no tada samo skuhaš više kave i nekako izdržiš.