'Mi nećemo dok mali spava hodati na prstima po kući. Ni slučajno! Ako mu se spava nek spava, ali mi ne možemo sad prestati disati. Po noći je drugo. Tad je mrak i tišina. Ali preko dana je druga priča. I svakako će spavati u svom krevetiću. Pa nećemo ga navikavati da zaspi na kauču ili u našem krevetu! Ma gle, on nek se prilagodi nama i našem ritmu, a ne mi njegovom. Mi smo roditelji i mi određujemo pravila. I to se mora znati od najranijih dana.'
Da, i mi smo tako nekako mislili dok beba nije stigla. A onda shvatiš da ne samo da se beba neće prilagođavati tvom ritmu, nego tvoj ritam uopće više ne postoji.
Istina, prvih dana nakon dolaska iz bolnice beba jako puno spava, no ne u komadu već se svaki čas budi zbog hranjenja. A i onda kad beba spava, ne znači da spavaju i roditelji. Stalno brineš, provjeravaš diše li ili, a ako se radi o majci, ne možeš spavati zbog raznih bolova. Tih prvih dana nema ni govora o nekakvom hvatanju ritma, nego si sretan ako uopće nekako uspiješ preživjeti dan. No kad uspješno preživiš par dana i noći, počne ti se po glavi vrzmati ideja da bi život ponovno mogao imati nekakvu strukturu i neki red. Recimo da noć ponovno bude noć, a dan dan.
Papir svašta trpi
Razni priručnici doista savjetuju tijekom dnevnih spavanja bebu ostaviti na svjetlu i ne u potpunoj tišini, dok bi noćna spavanja trebala bi biti u potpunoj tišini i mraku. Na taj će način mališan shvatiti što je dan, a što noć i neće se dogoditi da ih zamijeni. Ali to i dalje ne znači da ćete kraj uspavanog djeteta moći normalno nastaviti sa svojim aktivnostima. Itekako ćete hodati na prstima i paziti na svaki zvuk. Naravno, posve je druga stvar ako beba ima grčeve jer se oni mogu pojaviti i noću i tad sva ta priča o noćnom i dnevnom spavanju propada.
Naš Filip je nekako spontano, gotovo od samoga početka, znao zaspati oko 10-11 navečer da bi se probudio dva i pol do tri sata kasnije zbog hranjenja. Kad bi, uglavnom u polusnu, pojeo, nastavio bi spavati. Takvih buđenja do jutra bude još dva ili tri.
Kad su nam nedavno u posjetu bili prijatelji koji imaju dvije već malo veće djevojčice, pohvalili su nam se da su obje vrlo brzo počele spavati čitavu noć - što znači otprilike od 11 navečer do 2, pa onda u još par navrata do jutra. Tek kad smo čuli njihovo iskustvo, shvatili smo da i naš maleni zapravo spava čitavu noć. Naime, kad si roditelj male bebe, pod 'čitava noć' podrazumijeva se nekoliko navrata po dva do tri sata. Zaboravi na sedam ili osam sati spavanja u komadu! U našem slučaju, tri sata je cijela noć, a četiri sata u komadu - dobitak na lutriji!
Gdje su nestali 'konci života'
Kako sam prva dva mjeseca imala priličnih problema s dojenjem, hvatanje ritma i organiziranje dana nije dolazilo u obzir. Bilo je važno preživjeti i sanirati rane. No kad sam nakon nekoliko tjedana napokon došla k sebi, poželjela sam ponovno pohvatati konce svog života.
Znalo bi se tako dogoditi da odspavamo zaista solidnu noć: prvo tri sata u komadu, pa onda još dva dojenja do jutra. Nakon takve noći ustala bih iz kreveta osjećajući se relativno dobro, odnosno dovoljno dobro da me posve u red dovede šalica jake kave.
Dobro naspavan, sit i zadovoljan, Filip bi bio miran u svojoj ležaljci nekih dvadesetak minuta, dovoljno dugo da mi u miru popijemo kavu i resetiramo se.
Nakon toga uslijedilo bi još dojenja, prematanje i igranje, nakon čega bi mali ponovno zaspao.
Ponekad treba čuti iskustvo drugih kako bi znao koliko sreće imaš... Filip zapravo spava 'cijelu' noć. Kako li je tek onima roditeljima čija djeca vole budna dočekati zoru? Uff.
'Mirisalo' je na dobar dan
U takvom jednom trenutku pomislila sam kako bih sada, kad se sve nekako ustalilo i sjelo na svoje mjesto, mogla početi pomalo vježbati i vraćati se u formu. Izvadila sam podlogu za vježbanje i teškom mukom izvela par vježbi. Išlo je teško i bilo naporno, ali pokrenula sam se. Nakon tog nazovi vježbanja, mali je i dalje spavao pa sam se čak stigla i otuširati. I te je večeri maleni prilično rano zaspao pa sam čak stigla dovršiti i neke tekstove s kojima kasnim. Premjestila sam ga u krevetić oko 11 i činilo se da je preda mnom ugodna noć.
Međutim, Filip se počeo meškoljiti već nakon sat vremena. Uzela sam ga iz krevetića i nahranila te podigla da podrigne. No zrak nikako nije želio van iz želučića, a počeli su i grčevi. Maleni je neutješno plakao i zaspao tek sat vremena kasnije. Legla sam natrag u krevet, no nisam mogla odmah zaspati.
Taman kad mi je san počeo padati na oči, maleni se opet počeo meškoljiti i ubrzo plakati. Do jutra smo čitav postupak ponovili još nekoliko puta. Kad smo napokon oko deset odlučili ustati iz kreveta, ni najveća šalica kave nije bila dovoljna da me razbudi.
Filip je pomalo cendrao čitavo prijepodne, a kad je napokon zaspao, ja sam bila previše u komi da bi mi ikakvo vježbanje padalo na pamet. I maleni i ja napokon smo se nekako smirili i zajedno zaspali oko pet popodne, a nakon toga otkunjali i čitavu večer. Stavila sam ga u krevetić oko 11 i bila potpuno budna pa sam umjesto da zaspim, ostala još neko vrijeme gledati TV.
Nikad ne znaš
Tad mi je postalo jasno da nemam pojma kakav će biti svaki idući dan i da nikakvo planiranje ne dolazi u obzir. Barem za sada. Mogli bismo se opet dobro naspavati i imati produktivan dan, a mogli bi po noći opet imati tulum tako da čitav dan ne budem nizašto. A i to spavanje po danu! Da, mali doista odspava u par navrata tijekom dana, ali kad će to biti - bog zna. Možda u 10, možda u 11. A možda neće uopće. Kako onda napraviti ikakve planove?
Skužila sam da iako ne mogu raditi planove koji bi točno određivali KAD ću nešto napraviti, mogu napraviti plan ŠTO treba napraviti pa to onda probati obaviti u više rata.
Zgodan plan
Npr. ako treba vježbati, onda mogu ubaciti 10 čučnjeva prije odlaska u kupaonicu, 15 trbušnjaka dok ustajem iz kreveta, a recimo, iskorake s Filipom u naručju. Takvo vježbanje neće baš imati nekog efekta, ali za početak je važno pokrenuti se. Onda usisavanje i brisanje prašine također mogu obaviti s malim u klokanici, a punjenje perilice posuđa pomalo svaki put kad se zbog nečeg nađem u kuhinji.
Ako će bilo što biti obavljeno, onda to može biti obavljeno tek ako tu aktivnost rascjepkam u sto manjih dijelova i obavljam ih u prolazu između prematanja, dojenja i pjevanja pjesmica. Naravno, na taj će način za sve te poslove biti potrebno značajno više vremena, ali malo po malo i sve ću ih obaviti. Ili bar većinu. A to se već onda može nazvati nekakvim ritmom i redom.
Bila sam nadobudna
U početku sam pokušavala za vrijeme Filipovih popodnevnih spavanja obaviti čim više stvari, pa bih u tih sat vremena probala nagurati kompletno spremanje kuće, pranje kose i tuširanje, slaganje veša i pisanje tekstova. Dakako da to nije bilo uspješno, tako da sad kad mali zaspi, obavim samo jednu stvar ili čak ni jednu nego samo zalegnem uz njega. Ni posuđe, ni veš neće nikamo pobjeći, a svaki trenutak spavanja je dragocjen. Filipu su sad dva i pol mjeseca i još uvijek se navikavamo i mi na njega i on na nas i učimo živjeti zajedno. Ali ritam ipak diktira on.