Prošla su već gotovo tri mjeseca otkako smo donijeli kući našu malu štrucu. A tih je prvih dana baš bio mala štruca: malo bespomoćno stvorenjce koje samo sisa, plače i puni pelene i funkcionira tek na refleksnoj razini potpuno nesvjesno svoje okoline.
No, s nekoliko tjedana to se počelo mijenjati. Prvo smo primijetili da se sve češće zagleda u neku točku i pažljivo je promatra. Tad bi znao složiti tako ozbiljnu facu sa stisnutim obrvama kao da namjerava proniknuti u tajne postanka. Tako ozbiljan izraz lica imao bi još i u slučaju da je krenula neka akcija u pelenama.
Uglavnom, kad smo primijetili da je naš mališan sa zanimanjem počeo gledati razne stvari, kao i svi nadobudni roditelji, brže-bolje smo se potrudili osigurati mu kvalitetne stvari za promatranje: posebne šarene igračke koje potiču intelektualni razvoj, različite origami figurice od raznobojnog papira i slične pažljivo odabrane stvari.
Njega je više zanimalo nešto drugo
Međutim, naš je mali najviše vremena provodio zureći u - klimu. Kad god bi ga pronijeli pored unutarnje jedinice klima uređaja, on bi fiksirao pogled na taj običan komad plastike i pomno ga proučavao. Fascinirali su ga i neki posve bezvezni građevinski elementi pa bi se tako zabuljio u štok vrata ili rub prozora, a za pažljivo izrađene origami figurice nije ga bilo briga. Male bebe u tim prvim tjednima najviše fascinira svjetlo i tama i crno-bijeli elementi, pa je Filip puno vremena provodio i piljeći u malo otvorene rolete na prozorima kroz koje je dopirala svjetlost. To što ga fasciniraju prozor i rolete pokazalo se jako zgodnim jer smo skužili da će, kad ga ujutro stavimo pored prozora, biti miran i zadovoljan nekih 20 minuta ili pola sata, taman koliko nama treba da popijemo kavu i dođemo k sebi nakon osrednje prospavane noći.
Boje je počeo primjećivati u idućih nekoliko dana i to prvo crvenu i žutu. Prvo je obratio pozornost na crvene tulipane od drveta u stanu moje mame, a onda i na žuto-crveno-zelenu sliku neke kubanske plesačice koja visi u našem hodniku. Kad su ga počele zanimati boje, napokon su svoj smisao dobile i šarene origami ptice i figure koje smo povješali po stanu.
I kad je zvuk u pitanju, Filip je vrlo brzo počeo pokazivati svoj vlastiti ukus. Dakako, i mi smo mislili mališana od najranijih dana navući na kvalitetnu glazbu pa smo mu puštali Davida Bowieja, Massive Attack, Depeche Mode i sličnu probranu mjuzu. Ali mališan za to nije mario i bio je najzadovoljniji slušajući - šuštanje kuhinjske nape. Uzalud svo puštanje klasike u trudnoći i uzalud posebne play liste za razvoj dječjeg mozga: mali je najsretniji kad šušti napa, usisivač ili fen.
Jeste li i vi to koristili?
To puštanje tzv. white noisea (bijele buke) djeci, nije nikakva novost. Naime, mnogi mališani vole slušati baš takvu buku i smire se kad roditelji uključe fen ili nešto slično. Poslije smo na YouTubeu otkrili čitav svijet white noisea s raznim kombinacijama uređaja: fen plus mikser, usisivač plus napa i slično i to sve clipovi u trajanju od po 8 i više sati koji bi trebali bebi i roditeljima omogućiti miran san možda čak i čitavu noć. Da stvar funkcionira, dokazuje i po 15 milijuna pregleda koje imaju pojedini clipovi i silne zahvale premorenih roditelja koji se kunu da im je zvuk usisivača spasio život.
Istančan ukus
No, ne uživa Filip samo u zvuku nape. Voli i svog plavog slonića koji svira. Naime, kad je maleni malo stasao, počeli su nam u goste dolaziti prijatelji i susjedi, a u jednom je takvom posjetu dobio plavog plišanog slonića koji svira neku uspavanku. Igračka mu se odmah svidjela. Prvo ju je začuđeno gledao pitajući se odakle dolazi taj zvuk, a onda joj se počeo i osmjehivati. Kad smo vidjeli kako voli novu igračku, poželjeli smo mu kupiti još sličnih. U trgovini s dječjom opremom i igračkama prodavačica nam je objasnila da imaju igračke koje sviraju uspavanke i dječje pjesmice i da imaju one koje sviraju malo ozbiljniju glazbu, recimo Schuberta. Dakako, odmah smo pali na tu ideju. Pa naravno da će naše dijete slušati Schuberta, pa što košta da košta! I tako je u naš dom došao još jedan šareni plišanac koji izvodi klasičnu glazbu.
Ponosno i oduševljeno smo igračku pokazali Filipu i navinuli je da svira, no reakcija je izostala. Neko vrijeme ju je gledao, a onda se nezainteresirano okrenuo na drugu stranu kao da kaže: 'Ma dajte vi s tim vašim Schubertom! Vratite mi mog plavog slonića! Ili još bolje - uključite napu i ne gnjavite me!'
U tim prvim tjednima od našeg smo mališana dobili i jedan od najljepših poklona koje roditelj može dobiti: prvi put se svjesno nasmijao! Istina, bebe se u snu smiješe i ranije. Iako roditelji to vole nazivati osmijehom, zapravo se radi o nesvjesnoj grimasi koja na osmijeh samo liči. Pa ipak, i takvim smo se osmijesima neizmjerno veselili i željno ih iščekivali, provodeći doslovno sate pored uspavane bebe ne bi li nam uspjelo uslikati koji smiješak.
Bljesak sreće...
No kad se beba prvi put svjesno nasmije, to je nešto posebno! Taj mali bljesak sreće dogodi se obično kad je beba stara oko dva mjeseca, a kod nas je to bilo tijekom jednog prematanja. Mijenjala sam mu pelenu i po običaju pričala koještarije i pravila grimase. Mali me je netremice promatrao i onda odjednom preko lica razvukao veliki bezubi osmijeh. Sreća zbog prvog bebinog osmjeha valjda se može usporediti sa srećom zbog prvog koraka ili prve izgovorene riječi. To je prva prava razmjena emocija i prvi put da beba jasno pokazuje da vas voli.
Otada se stalno smijemo: ja pričam gluposti i kopam face, a Filip se smije. Naročito mu je smiješno kad mu plazim jezik, a smiješkom reagira i na neke pjesmice. Osmjehuje se i tati, teti, bratiću, a ponekad i nepoznatim ljudima koje prvo sa zanimanjem promatra a onda ih počasti širokim osmijehom.
Ali ima stvari koje Filipu baš i nisu smiješne, naprotiv! Igrali smo se tako jedan dan i nešto sam mu pričala, a onda okrenula glavu i glasno kihnula. Mali je zanijemio, u čudu me gledao, a onda složio najtužniju facu na svijetu i počeo neutješno plakati. Jako se prepao. Pa kako je moguće da draga mama napravi takav grozan zvuk? Osim kihanja, bojao se i kašlja, te drugih naglih zvukova. Ali s vremenom se navikao na većinu zvukova koje proizvode njegovi ukućani i koji se mogu čuti u njegovom domu. Sad se navikavamo na zvukove koje čuje tijekom šetnje, na glasove drugih ljudi i pseći lavež.
I tako, malo po malo, naša mala beba postaje naša mala osoba sa svojim ukusom, svojim željama i svojim stavom. Tu svoju osobnost još uvijek najčešće izražava plakanjem, ali je sve više i više gugutanja. Kad se probudi, sve rjeđe nas plačem poziva da ga uzmemo, a sve češće nekim drugim zvukom. Tu i tamo mu se zalomi da vikne i 'ej' ili nešto nalik na 'ajde', no do prvih namjerno izgovorenih riječi ipak ćemo još malo pričekati.