Vruće popodne

NIJE ZA ONE SLABOG SRCA Moj prijatelj, koji toliko voli žene, sada je impotentan?! Da, ali onda je naš ženski dvojac izveo čudo...

Svašta smo mi prošli zajedno, tako da se nismo začudili ni Ilija ni ja što nas je Mirna dočekala u gaćicama i potkošulji. Bila je opuštena, sneno se osmjehujući

 

Ilija je dugo šutio. Mučan je to proces i za njega, ali i za mene. Kada na pragu 43. budućnost izgubi smisao, a to se Iliji dogodilo, pitam se hoću li ja biti sljedeća? Odmah sam odbila takvu mogućnost, iako sam znala da je moguća. Ako između pesimizma i optimizma moram birati, neću birati. Jer, čim jedno izaberem, to će me slijediti, zato biram oboje. Ravnotežu, da ne izgubim ravnotežu.

Ilija i ja smo prijatelji iz vrtića. I danas živimo u istoj ulici. Radi za mene već devet godina kao knjigovođa. Više ga ne zovem prijateljem, nego bratom. Uvijek je bio zabavljač, dok mu nije poginula žena. Iako je prošlo više od tri godine, Ilija si ne može oprostiti, ali je zaboravio što si to mora oprostiti. Pomagala sam mu na razne načine, uzalud. Dok mi nije rekao što ga zapravo frustrira. Nije mu se više mogao dignuti, a jako je volio žene. Povalio ih je prije braka u povećim količinama, a možda i za vrijeme braka.


Napad na muškost

Nisam se raspitivala u istinitost njegovih navoda. Uvijek mi je govorio, to je dobro za psihu, sestro. Tvrdio je kako je dobrog zdravlja što su i potvrdili liječnički nalazi, pa nikako ne iznalazi razlog svoje erektilne disfunkcije. Zbog napada na njegovu muškost, sve više se povlačio u sebe. Postao je odsutan i u radnim obvezama, stalno ponavljajući, život je kurva.

Sve je to iz glave brate, odgovorila bi mu. Psiha. Čim sam je spomenula, narogušio se, jer se oduvijek smatrao psihički jakim. Nije mi se dalo objašnjavati, nije mi ga se dalo ni tjerati da radi. Trebalo mi je čudo.

Rekla sam mu, idemo u život. Popit ćemo par piva kod naše zajedničke prijateljice Mirne. Znala sam da je Mirna danas uzela slobodan dan. Kada sam je nazvala i predložila naše zajedničko druženje, oduševljeno je prihvatila prijedlog. Rekla je, kao u dobra stara vremena. Rekla je, sve je bolje od dosade.

 

Mirna je bila zgodna. Iako je prešla 48. djelovala je vrlo mladoliko. Sitne građe, živahne prirode, zabavljačica i zavodnica. Ako upali ono što sam zamislila, zaista će se dogoditi čudo. Dobro je poznavala Iliju, jer je često dolazio. Upravo ga je ona izvukla iz tuge i krivnje nakon smrti supruge, da ne potone do kraja. Imala je urođen dar kako pristupiti čovjeku kada ga snađe tragedija. Znala je da su Ilijina raspoloženja pomalo bipolarna. Čak je i prije mene znala koliko je nesretan, iskompleksiran zbog impotencije. Predlagala mu je tablete, biljne pripravke… sva moguća raspoloživa sredstva. Ilija je i dalje tupio po svome, pa je odustala. Mirna jedino nije znala, kako je ona njegova tiha patnja.


Skidao ju je pogledom

Tog dana kad sam ga nagovorila da idemo do nje bilo je toliko vruće, što je meni itekako išlo na ruku. Ja sam znala koliko se on pali na Mirnu. Uvijek bih uhvatila njegov pogled koji bi je skidao do gola. Zamišljala sam njegove slike u glavi, zato sam ga i poželjela odvesti k njoj.

- Ajde Ilija zatvori sve te ladice, a papire, račune i izračune ostavi za neki drugi dan. Pusti sve. Ne mogu te više gledati tako pognutog za stolom i nemam više strpljenja. Danas je ionako prevruće, sparno za krepati. Znaš da nam je klima pokvarena.

Isprva mu se nije išlo, a onda je odjednom promijenio mišljenje. Vidjela sam mu u očima želju biti u njezinom društvu. Brzo se odvojio od papira. Iako sam se nadala da će se baš danas dogoditi promjena u njegovoj glavi, ono čudo koje tražim, strepnja da će moje čudo završiti fijaskom nije me napuštala do njezinog stana.


Spremna na zabavu

Hodnikom zgrade trećeg kata na kojem je Mirna živjela Ilija se vukao nekako krepalo, kao da mu je ponovno splasnulo raspoloženje. Prije nego sam pozvonila, Mirna je otvorila vrata, spremna na zabavu. Naravno prijateljsku, jer takve su oduvijek naše zabave bile. Svašta smo mi prošli zajedno, tako da se nismo začudili ni Ilija ni ja što nas je Mirna dočekala u gaćicama i potkošulji. Bila je opuštena, sneno se osmjehujući. Ilija i ja sjedamo na kauč u dnevnoj sobi. Mirna se sklupčala na fotelji.

Pijemo ohlađene pivice, smijemo se, pričamo o pizdarijama koje mi ljudi činimo… i na kraju zaključimo da se valjda ljudi ne seksaju dovoljno, da su previše živčani. Obavljaju to na brzinu, kao zečevi. Ilija se smije. Dobro je krenulo.

Nakon par popijenih piva skidam suknju i majicu, te prešetavam po sobi u donjem rublju. Puštam glazbu koju biram nasumično. Nisam to slušala godinama, pomalo je melankolična, blago sanjarska, paše uz ovu sparinu. Ne provjeravam autora glazbe. Svrstavam je u krajeve pustinje, Arabije, moguće Egipat…

 

- Skini te crne hlače luđače, govorim Iliji. Kuhaš se, podivljat ćeš od sparine. Skini i sivu košulju.

Iako je radila klima, toliko smo pušili, dok nas gusti dim nije prisilio otvoriti prozore. Glazba je sve bolja, nosi me u nebo, majke mi, ta žena ne pjeva, ona plače, ona je anđeo. Mirna stoji nasred sobe, usporeno pleše. Ilija se ne pomiče.

- Ti si naš robot, govori mu Mirna. Hajde robote, skini već jednom te hlače, ionako ti stežu jaja.


Mirna je uspjela

Nekako ga je omekšala. Odgovara joj je da je u pravu i skida se kao da izvodi striptiz. Počinje slušati glazbu, iako sjedeći, iako još uvijek suzdržano. Ipak mi nije promaklo kako mu ova atmosfera sve više odgovara i opušta ga. Mirna skida potkošulju. Njezine malene grudi nisu se uspjele objesiti. Primijetila sam kako se Ilija zagledao u njezine nevelike bradavice. Mirna nam okreće leđa, steže rukom gaćice, povlači ih prema gore, kao da njima želi obrisati znoj. Gledam Ilijinu reakciju. Gledam je li mu se slučajno dignuo. Nije, jer odsutnost je još uvijek u njegovim očima.

I prije se u ovoj sobi plesalo, pjevalo, skidalo, još dok je Ilijina žena bila živa. Smatrala sam da ga to ometa, ta sjećanja, da se opusti u potpunosti. Sada je Mirna skinula i gaćice. Rekla je da ide u kupaonu, pod tuš. Vrata je ostavila otvorena. Pitala sam se, je li Ilija shvaća da je to možda poziv? Nije shvatio. Opet je zašutio.

- Ne brini Ilija, dignut će se on već.

- Mislim da neće. Mrtav je.

- Mrtva je tvoja glava Ilija. Oživi glavu, pa će i mali vragolan poskočiti, ukrutiti se.


Čuda su ipak moguća

Ilija se rasplakao, jer je odjednom sve povezao. Krivio se za smrt svoje supruge. Toga dana kada je polomljena ležala na cesti, on ju je čekao pred koncertnom dvoranom. Ljutio se na nju jer nije došla. Razlog zašto nije došla nije ni pokušao provjeriti. Zbog tog propusta kažnjavao je sebe svjesnom krivnjom, što ga je i učinilo impotentnim.

Mirna se vratila iz kupaone umotana u bijeli ručnik. Iliji se vratila muškost. Čuda su doista moguća!


MISAO TJEDNA

U moru želja čovjek često previdi greben.

A često je greben upravo spas.

 

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo