Mjesecima živim u kritičnoj zoni, ali sam to odgađala vjerovati, jer me vjera u naviku pokorila. Navika me navikla, a možda i navukla, kako je sve izgledno, odbacujući riječ naizgled, uopće kao mogućnost, a kamoli činjenicu. No, čovjeka ništa ne zaobilazi, već mu prilazi. Ponekad bučno, ponekad neprimjetno.
Natrag u svoju naviku
Ako nepoznata buka izazove strah u meni, pobjeći ću, kud me noge ponesu, uglavnom što dalje. Ili se priljubim uz zid i čekam. Kad se buka smiri, strah od ponavljanja drži me određeno vrijeme u napetosti, ali ipak polako popušta. I evo mene natrag u svoju naviku. Iako me i ono neprimjetno također drži u napetosti, dok mi neprimjetno ne postane primjetno, nastavit ću živjeti po navici.
Prirodna obrana
I kad stigne obavijest koja ugrožava moj život, neću je odmah shvatiti ozbiljno, jer me posljedica užasava, pa ću se poslužiti odgođenom reakcijom. To je prirodna obrana od svih katastrofa ili izvanrednih situacija, koje podrazumijevaju i izvanredne mjere. O neuobičajenom ne želimo ni razmišljati, a još manje doživjeti. No, živ čovjek svašta doživi i proživi. Sada proživljavam kritičnu točku svoga života. Bolest, o kojoj još uvijek svi učimo, dok ne naučimo, strah nas neće napustiti. A možda nas upravo strah i usporava u učenju, o kakvom je virusu zapravo riječ.
Svatko priča svoje, pa kome da vjerujem? Osjećam se poput pješčanog sata, čekajući tko će riješiti zagonetku.
Nisam se dugo oslanjala na čekanje, nego sam stvorila svoje pravilo. Rekla si, poduzmi nešto. Proučavaj sebe, svoj odnos prema virusu, čitaj između redova poruke virusa, njegovo ponašanje prema ljudima… i pitaj se zašto je baš sada došao uznemiriti naš red i poredak. On ima razlog, a koji mu je razlog mogu shvatiti ako se stavim u ulogu njegovog zločinačkog uma. Prostim okom nevidljiv predator kuje planove moje budućnosti, bez moje suglasnosti. Veliki diktator, jahač apokalipse 'hrani' se mojim strahom. Slični diktatori našom su poviješću prohujali, ali i odlepršali s vihorom. Tako će i ovaj jahač, onemoćati i postati stara raga.
Kažu, mutira. I? Pa, mutiramo i mi ljudi. Odnosno, mutira naša svijest. E sad! Je li taj virusni kolerik, ta naša kritična točka ili smo mi ljudi samima sebi kritična točka? Dok ne podignemo svijest, on će vladati umovima ljudi. Bez našeg straha, umrijet će virus, a ne mi.
Izvanredne mjere u izvanrednoj situaciji ne smiju biti mrtvo slovo na papiru, nego nas mogu učiniti izvanrednim ljudima, da bi posljedice postale korist. Neka parazit bude naša motivacija, a ne devijacija.
Samokritika
Da bi lakše savladala ovog Krampusa, malo ću se pozabaviti samokritikom. U svako vrijeme dođe neka pošast i zaprijeti istrebljenjem ljudske vrste. Ima li moje ponašanje vezu s tim? Ima. Odgovor mogu pokušati naslutiti i slutnja će možda biti moj najveći argument daljnje afirmacije. Jer, ne bih ja slutila, da ne osjećam kako je nešto u mom ponašanju, ipak dovelo do mnogih pošasti današnjice. Prvo sam navela ovo najrecentnije, tu prisutnu prijetnju nad svima nama. Odakle je sve počelo?
Nije mi bilo dovoljno...
Stvorila sam umjetni svijet, što sam smatrala nužnim na putu mog napretka. Barem sam tako mislila. No, stvarajući vlastiti napredak, posve sam ogolila prirodu, ušla joj u pore, rastavila je i išla je mijenjati. Nije mi bilo dovoljno malo raskrčiti prostor, morala sam imati kockaste lubenice i okrugle rajčice… savršenstvo bez mane.
Umjetni svijet
Sklonosti su mi počele biti sve luđe, jer sam od savršenog tražila savršenije. Umjesto da sam usavršavala svoju svijest, ja sam usavršavala proizvode. Jesam li ja bila svjesni ili nesvjesni samoubojica, eksperimentirajući nad svim ponuđenim? Dakako! Jesam li bila zaluđena igrom vlastite moći i time potaknula i druge da tako čine? Itekako! Jesam li imala ideju sumanutog koristoljublja, zbog kojeg sam izgubila pojam kvalitete življenja? Jesam! Zbog stvorenog umjetnog svijeta i sama sam postala umjetna.
Nevjerojatno! Zar zaista tako olako prihvaćam uništenje svega od Boga stvoreno? Prihvaćam, zbog mogućnost danog mi opravdanja. Opravdavajući se, kako svaki moj osobni napredak traži nevine kolateralne žrtve, dokaz je da nisam ništa bolja od virusa.
No, bez obzira na ovu samokritiku, ja ću se sutra ujutro nastaviti ponašati isto. Dokaz više, da sam i ja kritična točka vremena u kojem živim. Iako to u ovim redcima priznajem, kajanje u srcu ne osjećam, očito po uzoru na druge. Pa, čemu onda ova samokritika? Tek toliko, da pokušam očistiti savjest, izostanak srama… sve ono što u umjetnom ne postoji.
Sljedeća pošast
Zar me nije strah same sebe i onog što sam postala? Krivotvoriteljica života! Bravo! Naravno, da sam kao takva oslabila svoj imunitet, jer mi emocije više nisu prirodne, nego smrznute. Koja će me sljedeća pošast, ako me ova ne dokusuri, naučiti vratiti prirodnom ponašanju? Hoću li se i u posljednjoj fazi uvjeravati u vlastitu nevinost? Sigurno hoću, ako ovu samokritiku ne shvatim kao konstruktivnu. Dobro mi je došla samoanaliza, da poboljšam sebe u odnosu na druge, da podignem svijest o domino efektu kod nas ljudi. Tako ću na idućem raskrižju nekog izvanrednog stanja ili elementarne nepogode ostati u fokusu zbivanja. I neću se osjećati žrtvom, nego izbaviteljicom. A za to mi je potrebno:
- promatranje, a ne razmatranje
- uvid, a ne previd
- osjećaj, a ne riječ
- samoinicijativa, a ne tuđa inicijativa
- kako, a ne zašto
- opredjeljenje, a ne uvjerenje
- priznanje, a ne opravdanje
- ideja, a ne raspitivanje
- ljubav, a ne ego
- mir, a ne strah
- znanje, a ne pretpostavke
- profiliranje, a ne negiranje
Tako će svako iskušenje biti moje izbavljenje. Vjera da to mogu, otvorit će mogućnosti. Zato svaki dan kažem: JA MOGU.
MISAO TJEDNA
Tko ne vjeruje da može taj nije ni pokušao.