Što sve ne znamo?

Neva je doživjela ono u što nije vjerovala da postoji - putovanje u prošli život

Ona se nije podvrgla nikakvim metodama vraćanja u 'prošle 'živote, smatrajući ih 'trla baba lan' tehnikama. Za nju je postojao jedan život, jedno vrijeme. A onda se dogodilo ovo...


Neki joggiraju, neki šapuću konjima, neki u teretanama žele postati Afrodita i Apolon, neki vole rezati namirnice na sitne komadiće… a neki svaku lipu stavljaju u kasicu prasicu, ali ne zato da im rit vidi puta, nego istinski vole putovati. Lijepo je biti putnik s koferom, naprtnjačom, upoznati različite kulture, upamtiti lica, spustiti se toboganom u nekom parku Danske, diviti se tulipanima u Nizozemskoj, voziti se na sanjkama među Eskimima, posjetiti dvorce čiji tragovi još uvijek imaju miris prošlosti, gledati pse dok karavane prolaze…


Avantura nam je u krvi

Svi smo mi u duši nomadi, avanturisti u štiklama ili gojzericama, istraživači divljine, šuma i prašuma, jer ničim se ne može platiti pogled na vodopade Venezuele, na ulične svirače sa šeširom pod nogama, na pjevače čiji se glas ne čuje na pozornicama, nego odjekuje kvartovima. Iako u starosti tko je doživi ostanu samo slike u albumu, gledajući u njih, lijepo se ponovno  naći u svojim mislima na istim mjestima. U našoj krvi piše avantura, bilo na Bosporu ili u Egiptu. Posjetiti čak i ruševine Inka ili Maja otvaraju se pitanja: 'Što su oni znali, a mi ne znamo.' Nije isto vidjeti sunce u Japanu, kišu u Indiji, snijeg u Rusiji, vjetar u pustinji. To je poput leta gdje se prizori izmjenjuju kao na filmskoj traci. Život bi trebao biti poput putovanja, bez statike i dramatike.


Želje su dane da se ispunjavaju

Što je ljepše od prozora u svijet? Znam da će mnogi reći, kad bi svi putovali trebamo li onda uopće dom imati? Trebamo, jer dom je naša baza, ali ne i oaza. Nitko nikog ne ostavlja ako ode i vrati se, već donosi doživljaj za one koji se boje aviona, za one koji ne mogu dugo sjediti ili hodati, za one koji su osuđeni nepokretno ležati. I nemojmo govoriti da je jezik sporan, jer čovjek čovjeka razumije jezikom srca i pokreta. Želje su dane da se ispunjavaju i sve se može dok je volje, dok ne uđeš u labirint brige, dok ti drugi ne određuje kako ćeš. Oni koji uvijek hodaju istom ulicom, u strahu su. Pa kad se dobro razmisli, bolje je 'kosti ostaviti' na mjestu gdje srce radosno tuče, nego čamiti u tami svoga uma, uz nasljednike da preuzmu prijestolje.


Nepoznato i poznato

Kada se dani počnu ponavljati čovjek se osjeća kao usidren brod, pa trune, trune, trune… dok ne istrune. Ako bi pticama zabranili letjeti, ribama u dubinama biti, što bi one o nama mislile? Da smo njihovi neprijatelji. Čovjek je očito sam sebi najveći neprijatelj. U prostoru kojeg koristimo ne znamo bivati lakoćom zato i težimo za slobodom, ali ne trajnom, nego povremenom. Izaći, vidjeti, vratiti se u poznato stanište.

Nepoznato i poznato uvijek su usko povezani. Zauvijek putovati nitko ne može, jer svatko mora nekad stati. Kad stajanje na istom mjestu nazovemo odmorištem, a ne kaznom nećemo se više živcirati. No ovo nije priča samo o putovanjima. Ovo je priča o putovanju kroz 'prošle živote.' Nevjerojatno, ali sagrađeno na istinitim zidinama, na događaju koji se zaista zbio.

 

Kao što nas vrijeme tjera naprijed, ponekad nas vrati i unatrag. Doživimo nepozvanu regresiju, što tvrdnju kako živimo samo jedan život  stavlja pod upitnik.


Za nju je postojao jedan život

Neva se nije podvrgla nikakvim metodama vraćanja u 'prošle 'živote, smatrajući ih trla baba lan tehnikama. Za nju je postojao jedan život, jedno vrijeme. Njezin stil bilo je stavljati i vaditi stvari iz kofera. Zaposlenica Porezne uprave, na šalteru u radu sa strankama naslušala se svega i svačega. Od zamolbi, trača, tvrdokorno ovozemaljskog. Bila je član društva šest prijateljica, ljubiteljica putovanja, pa bi svaki slobodan trenutak s njima odletjela iz svog kaveza u novu zemlju iz snova. Živjela je od putovanja do putovanja, komunikacijski istih interesa, tko je na koga kletvu bacio, tko je kosu skratio, tko je kakvu šminku kupio, tko se ispod plahti uvijao… Pala bi i poneka rečenica o poslovnim situacijama, o financijskim nedostacima, o karijerama bez perspektive, o disertacijama, ali najviše o destinacijama. Temu o duhovnosti smatrali su mamcem za budale. Prakticirale su strogi realizam, ponašajući se kao kontrolori leta prateći na ekranu na koju će pistu sletjeti.


Stara gostionica

Napisale bi na papirić destinacije, stavile u mali bubanj, zavrtjele, pa koji ispadne poput broja na lutriji, bio je dobitnik. Let prema izvučenoj destinaciji iz bubnja nikad do tada nisu otkazale. No ovog puta Neva nije znala da ide na sudbonosni let. Željele su posjetiti dvorac Neuschwanstein, uživati u romantičnom pogledu, osjećati se poput malih kraljevni za kojima trče njihovi paževi. Nakon posjeta dvorcu još uvijek pod dojmom povijesne bajke, nepce im se zaželjelo okusiti bavarsko pivo. Kako su inače odsjele u gradiću Füssenu zbog blizine dvorca, nakon obilaska uletjele su u staru gostionicu. I tu se širio miris prošlosti. Gostoljubiv šanker, ujedno i gazda gostionice, nije im poslužio samo pivo, nego i poznate bavarske kobasice. Atmosfera je protekla u smijehu i prepričavanju osjećaja doživljenih u dvorcu.


Bljesak iz zaboravljenog vremena

Nevi je odjednom pogled zapeo za stepenice u gostionici ispred kojih je bio zakačen dekorativni kant izrađen od tkanine boje starog zlata. Neva je prešutjela ostatku društva osjećaj koji ju je obišao čim je prešla prag gostionice.

Sve joj je bilo previše poznato, kao da je tu godinama boravila. Upitala je gazdu smije li otići na kat. Odgovorio je kako za to nema potrebe, jer gore postoji samo stari klavir. Kada su prijateljice čule da je klavir jedino i zanima, mislile su da je Neva sišla s uma. Njezini prsti nikada nisu dotakli nijednu tipku klavira. No, kada se s kata začulo maestralno sviranje, zajedno s gazdom otišle su gore. Ja sam u prošlom životu bila pijanistica, glasno je uzviknula Neva prebirući po tipkama, kao da je vježbala godinama. Na trenutak bljesak iz zaboravljenog vremena u njezinoj svijesti ugledao je svijetlo dana.

 

Nakon povratka dala je otkaz u Poreznoj upravi, shvatila da poznaje note, da je prerano prekinula karijeru iz bivšeg života zbog tuberkuloze… Ona i klavir postali su nerazdvojni prijatelji. Nakon ove priče imam pitanje svih pitanja: 'Je li istina ono što znamo ili ono što ne znamo?'


MISAO TJEDNA

Ponekad i treptaj oka promijeni pogled na život.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo