Piše: Iva Mioč, vlasnica bloga Znaš li tko si?
Zatvorila je vrata za sobom i okrenula se uplakana. Stisnulo mi se srce od pogleda na nju. Njene suzne oči vrištale su od boli koja je svoju prašinu bacala u moje. Dobro znana, zlatna prašina neljudskosti koju je doživjela po nebrojeni put u tom uredu, ispred osobe koja bi, osim nadređene funkcije, trebala pokazati više od životinjske naravi.
Tiho sprema svoju torbu i odlazi kući. Završio je još jedan dan u kojem je izgubila sebe. Iako je još jutros pomislila da to nije moguće, njeno ranjeno srce ne prestaje otkrivati koliko sebe još može izgubiti na putu za nigdje. Njen glas ne prodire. Ona jednostavno ne može progovoriti pod napadom visokih tonova, korpulentnog nečovjeka ispred nje. Kolegica je utješno grli i govori joj: „Vrijeme je da mu kažeš DOSTA!“. Vrijeme je. O bože, vrijeme je.
Linije tuge
Posramljena i povrijeđena, pogledala me u prolazu duboko u oči, a one su je pogledom zagrlile najjače što su znale. Noge se nisu mogle pomaknuti. Ostale su ukopane u boli koja je previše sezala do moga sjećanja. Izašla je iz zgrade pognute glave, a njeno lijepo mlado lice poprimilo je neke nove crte. Linije tuge koja ju je proždirala brže no što je htjela. Obrisi bezvrijednosti koju je osjećala, a koja je bila najjeftinija i najdostupnija laž koju je tako spremno konzumirala. Sve što je imala, sve što je u svojim grudima vjerno nosila, tog je dana olako predala pod najezdom straha i ispaljenih metaka.
U sablasnoj tišini, sada već praznog hodnika, svaka njena zatomljena suza i neizgovorena riječ pogađale su me do srži. Pala je tiho, nečujno. Poput snježne pahulje, nestala je u dodiru s prljavim betonom. Revoltirana pomislih:
“Kada će njeno „DOSTA!“ izviriti snažno? Kada će osoba s druge strane doživjeti njeno „DOSTA!““ poput šamara na vrelom obrazu? Kada će „DOSTA!“ pisati na njenom čelu i srcu?”
Kome uistinu treba reći „DOSTA!“?
Njezin me izbezumljeni pogled podsjetio na mnoge situacije u kojima sam nekoć bila nijema. Jednako kao i njezina kolegica i sama sam mislila da je konačan cilj biti sposoban nekome izreći tu famoznu riječ „DOSTA!“. Ali, srećom, naučila sam da se tom imperativu treba pokoriti isključivo naša skeptična glava. Jer jedino ona još sumnja u opravdanost ovakvih situacija za kojih suvislih argumenata nema. A naše srce? Ono zna istinu. Osjeća je. Čuje ju. Jer tu, posred prsnog koša, neumoljivo dopiru prkosni glasovi zaspale sudbine. Vrište. Zapomažu. Šapću.
“Bori se. Dovraga, bori se za sebe.”
Taj uzvik sudbine, poziva na skok u ponor koji naš „zdravi“ razum neće odobriti. Taj isti, blagoslovit će šutnju kao potpis na nadgrobnom spomeniku naše preminule vrijednosti. Ali baš tada, baš tada treba poludjeti. Baš tada, baš tada treba skočiti! U ponor, gdje ćemo se ponovo pronaći.
Zašto vi ne možete, a drugi mogu?
Znam, nekome cvjetaju ruže u vrtu spoznaje vlastite vrijednosti. Sve naprosto buja od samopouzdanja i nepodnošljive lakoće postojanja. Ali nekome su cvijeće davno pokidale stope grubijana i nametnika, ispraznih gorostasa koji su predugo i nepozvano, prelazili preko našeg dječjeg praga, ostavljajući stope neljudskosti kao crne pečate na, tuđom rukom potpisanoj, potvrdi o našoj bezvrijednosti.
Iz tog se vrta malo teže otisnuti u svijet. U svijet onih čije pedagoške, profesionalne i (ne)ljudske metode više govore o njihovoj ispraznosti, no o nama samima. Ali mala je to utjeha tada. Tada, kada se neuspješno branimo od metaka, kada krvarimo od nemoći da svoj glas osvijestimo, da progovorimo, da istupimo, da naučimo ono što dosad usvojili nismo. Kako se zaštititi? Kako se voljeti? Kako sami sebe poštovati?
Gorostas slomljenih krila
Sjedila sam zamišljeno ispred vrata koja su neuspješno skrivala više no čemu sam željela svjedočiti, a tada je moj tok misli prekinula nova galama. Ovog puta, u ured gorostasa ušao je visoki čovjek uzdignutih ramena. Malo viši, malo širi od svog uvaženog partnera. U taj čas, reflektori se ponovo pale, a na scenu stupa nova izvedba našeg antipatičnog gorostasa. Gospodin Široki, neprimjerenim izljevom bijesa obasipa gorostasa nizom pogrdnih epiteta koje naočigled mijenjaju njegov gard. Oštre crte lica, koje su jednoj mladoj ženi maločas servirale dozu očaja, zamijenile su iskrivljene linije inferiornosti i poniženja koje je osjećao. Gorostasu je službeno dodijeljena nova uloga. Uloga poniženog i posramljenog patuljka. I znam, već ranom zorom nastupit će amnezija, a na scenu će se vratiti bipolarni gorostas koji će svoju maglu, gorljivije nego jučer, prodavati nekim drugim, nijemim ženama.
Promatrajući ovu tragikomediju iz prvog reda užasa, osjetila sam sablastan miris. Dodvoravanja. Licemjerja. Otvorenih rana. Tuđih ožiljaka. Bili su to, naizgled, odrasli formirani ljudi, ali još uvijek dječaci otvorenih rana. Bila su to dva nesretnika zarobljena u svom svijetu nemira. Bože, da ga sad vidi, sve bi joj bilo jasno- pomislila sam. Oni koji slamaju drugima krila, žive sa već slomljenima.
Kako preživjeti u svijetu gorostasa?
U svijetu gorostasa, treba imati želudac i nekoliko lica koja je potrebno servirati po narudžbi, ovisno o promjeru rupa u egu koje u tom trenutku treba zakrpati. Na taj igrokaz možete i biti spremni, ali niste dužni u njemu sudjelovati. Jer kada se glava pokori gore spomenutom imperativu, srce se otvori za neke nove stranice i poglavlja u kojima će retke ispisivati nova životna filozofija. Oni mudriji, nazivaju je istinom. Jer jedina je istina upravo ta. Ne zaslužujete to. Bez obzira na to iz kojeg vrta se otisnuli u ovaj svijet, bez obzira na to što doživjeli i kakvo trnje sa sobom nosili… Ne zaslužujete to.
Ali, za početak i one prve sramežljive korake, možda i nije najgora stvar na svijetu prelomiti nešto preko usana, ostaviti sve što imate tamo u hodniku gorostasa, a sa sobom ponijeti dostojanstvo. I onu nagradu, onaj pogled u očima. Da se niste izdali. Ni pod cijenu ponora.
Ivu možete pratiti i na Instagramu