Defekacija, "kakanje" ili #2 univerzalan je dio ljudskog iskustva obavijen tabuom. Gadljivo mrštenje, "Iju!" i podsmjeh česte su reakcije na razgovor, a ponekada i samu pomisao na #2 što na žalost odražava stav da je ono što se događa u toaletu nešto što čega se treba sramiti. Slične reakcije u nama izazivaju i dlačice na tijelu, masne naslage, dojenje, pubertet, menstruacija, zvukovi naših crijeva, golotinja i praktički sve ostalo što uključuje prirodna stanja i procese našeg tijela. Rijetko tko će se veseliti kada osjeti potrebu da ode na toalet u javnosti, no neke od nas obuzima tolika anksioznost da nam to stvara probleme.
Anksioznost vezana uz toalet
Pojam anksioznosti vezane uz toalet (eng. toilet anxiety) opisuje niz različitih poteškoća i problema koje imamo vezano uz upotrebu toaleta. Bojimo se da nećemo moći piškiti i kakati, bojimo se koristiti javne toalete, bojimo se biti predaleko od toaleta, bojimo se da se ne popiškimo ili pokakamo pred drugima, strahujemo da će nas drugi čuti ili vidjeti da koristimo toalet, pitamo se koliko su čisti javni toaleti ili strahujemo da ćemo zapeti u malome prostoru.
Kod nekih od nas, anksioznost će se javiti čak i u sigurnosti vlastitog doma ako pomislimo da bi nas netko mogao čuti ili koristiti toalet nakon nas. Drugi učestali oblik anksioznosti vezan je uz upotrebu toaleta u radnom okružju. Anksioznost može biti posljedica zabrinutosti da bi drugi kolege mogli koristiti toalet u isto vrijeme ili neposredno nakon nas.
Strah od defekacije na javnim mjestima kao oblik socijalne fobije
Strah od defekacije na javnim mjestima poznat je i pod nazivima psihogeno zadržavanje fecesa, sindrom stidljivih crijeva i parokopreza te se smatra oblikom socijalne fobije. Može se javiti kod djece, ali i odraslih muškaraca i žena. Osobe koje pate od parokopreze doživljavaju snažnu anksioznost kada je potrebno obaviti #2, a druge osobe se nalaze u blizini. Povećana anksioznost dovodi do tenzije mišića koja smanjuje vjerojatnost pokreta crijeva.
Slično osobama koje imaju strah od uriniranja u javnosti, i osobe koje pate od parokopreze imaju "sigurna" mjesta, poput toaleta u svome domu, te mogu obaviti #2 samo tamo. Zbog toga osjećaju snažnu potrebu da budu u blizini svog "sigurnog" toaleta, a s mogućom potrebom za defeciranjem se nose tako da nastoje smanjiti tu potrebu mijenjanjem prehrambenih navika.
Uhvati li i vas 'sramoguz' u javnim i tuđim toaletima?
Opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP)
Strah ili nesposobnost da kakamo dok su u našoj blizini drugi ljudi mogu biti povezani s opsesivno kompulzivnim poremećajem ili OKP-om. Za nekoga s OKP-om i strahom od bakterija toaleti mogu djelovati kao rasadnici bakterija i virusa te izazvati anksioznost. U stvarnosti su mnogi javni toaleti sve samo ne čisti pa tako mnogi rituali poput dodirivanja kvake na vratima, izbjegavanje dodirivanja zahodske daske, spuštene hlače ili suknja koji dodiruju pod ili puštanje vode mogu izazvati anksioznost.
Neki autori kažu da se kod anksioznosti vezane uz toalet radi o tome da nam je neugodno zbog zvukova i mirisa koji su posljedica #2 jer se osjećamo izloženima i ranjivima. Nije nam ugodna ideja da će netko drugi čuti onaj famozni "plop" ili osjetiti miris.
Drugi autori smatraju da mi prirodna tjelesna stanja i funkcije doživljavamo prijetećima jer nas podsjećaju na to da smo živi, što generira niz pitanja i ideja o našoj smrtnosti. Osim toga, društvena pravila o prikladnom održavanju tijela dijelom postoje kako bi nam pomogla nositi se s našom životinjskom prirodom čime se paradoksalno konformiramo pravilima čak i kada ta pravila ugrožavaju naše tjelesno zdravlje. Drugim riječima, sa svojim egzistencijalnim strahovima i svojom animalnom prirodom se ponekad nosimo tako da poričemo vlastite tjelesne potrebe.
Jesmo li uvjetovani da nam je lakše kakati kod kuće?
Iako ideja #2 na javnim mjestima u nekima od nas može izazvati intenzivan sram i izazvati nam značajne probleme u životu, lakše kakanje kod kuće vrlo često je posljedica klasičnog uvjetovanja. Baš kao što su psi u poznatom Pavlovljevom eksperimentu naučili sliniti na zvuk zvona, tako i mi, nakon neuspješnog pokušaja kakanja u kafiću, reagiramo na dom sigurnošću koja nam signalizira da smo na pravome mjestu i da možemo u miru otići na toalet.
Čini se da je Judy Garland bila u pravu kada je rekla da niti jedno mjesto nije poput doma iako je vjerojatno razmišljala o drugim stvarima, a ne o #2 kad se vratila iz Oza.
Uživajte tamo gdje i carevi idu pješice <3
Preuzmite uzde svog života u svoje ruke. Treba li vam pomoć na tom putu, slobodno mi se javite.
Literatura:
- Breines, J. (2012). The Body Problem.
- Dove, L.L. (2016). Why some People Will Do Anything to Avoid Pooping in Public Toilets.