10 najčešćih krivih uvjerenja

Najveći mitovi o roditeljstvu: treba im biti prijatelj, njihovo 'neću' ignorirati, a zagrljaje ograničiti...

Ne postoji ni savršen roditelj, ni savršeno dijete, niti postoji jasna "receptura" kako odgojiti vlastito dijete. Dobar pristup je onaj koji podrazumijeva strpljenje, toplu ljudsku ljubav i spremnost na otpuštanje grešaka.

 

Piše: Stručni tim programa Svjesno roditeljstvo • svjesno-roditeljstvo.com


U ovom kratkom pregledu naveli smo neka od najčešćih krivih uvjerenja odnosno mitova vezanih uz rast i razvoj djeteta. Roditelji iz straha da ne razmaze ili povrijede svoje dijete znaju postaviti prečvrste granice ili ih, suprotno tome, gotovo izostaviti. Isto tako, važno je da roditelji svoja očekivanja usklade sa stvarnim sposobnostima djeteta u određenom razvojnom periodu.

Bitno je napomenuti da ne postoji ni savršen roditelj, ni savršeno dijete, niti postoji jasna "receptura" kako odgojiti vlastito dijete. Bazično dobar pristup prema djetetu onaj je koji podrazumijeva strpljenje, toplu ljudsku ljubav i spremnost na otpuštanje grešaka. To također podrazumijeva biti spreman preuzeti vlastitu odgovornost kada dođe do problema i stvaranje odnosa s djetetom iz dana u dan. Pogriješit ćete mnogo puta, i vi i vaše dijete, te je bitno oprostiti sebi ili njoj/njemu i krenuti dalje.

U suštini, radi se o iskrenoj znatiželji upoznavanja vlastitog djeteta, a kada vas preplave svakodnevne obaveze i izgubite kompas, to je baza na koju se uvijek možete vratiti. Zapitati se s iskrenom znatiželjom: "Tko si ti, moje dijete?". Takva je ljubav satkana od interesa, iskrene pažnje, prihvaćanja i dozvole djetetu da bude ono što jest.

 


1. UVJERENJE: Dijete je životni projekt roditelja.

ODGOVOR: Razvojem neuroznanosti, vezano uz razvoj djetetova mozga, saznali smo puno o tome što je bitno da taj razvoj bude što zdraviji i što manje traumatičan. To nam uvelike pomaže da ne radimo krive korake u procesu roditeljstva. Nažalost, to je danas mnoge roditelje dovelo do toga da na dijete gledaju kao projekt koji je na određeni način odvojen od zajedničke sveprožimajuće dinamike. Roditelji se u procesu zbrinjavanja djetetovih potreba vode preporukama znanstvenika što je u svakom slučaju pozitivno, ali često zaboravljaju da je ključan njihov međuodnos. Ako su partneri u dobrom međuodnosu, male su šanse da neće biti dobri roditelji.

U nedostatku bliskosti i dublje intime ili straha da će biti loši roditelji pažnja se često usmjerava na dijete koje postaje projekt i ogledalo roditeljskog osjećaja vrijednosti.

 

Ako dijete nije uspješno ili ostvareno na način na koji roditelji smatraju da treba biti, često dolazi do nezadovoljstva obiju strana. Prije bilo koje odluke za djetetovo dobro roditelji bi trebali sebe upitati kako su. Bitno je da roditelji imaju ispunjen partnerski odnos, vlastite ambicije i hobije koji ne uključuje dijete jer tako djetetu pokazuju kako voditi ispunjen život. Oni su ta platforma na kojoj dijete stoji i upravo njihov odnos najbolji je vodič i poticaj za zdravi razvoj djeteta. Isto tako, dijete treba biti uključeno u obiteljski život i u neke roditeljske hobije ako za njih ima interesa.


2. UVJERENJE: Dijete ima problem.

ODGOVOR: Jedan od najčešćih mitova u roditeljstvu jest zaključak da kada se kod djeteta počinje očitovati problematično ponašanje (neposlušnost, destruktivnost, loše ocjene u školi itd.) ili počinje pokazivati psihološke probleme (strahovi, nesigurnosti, pretjerana sramežljivost itd.), cijela se zajednica angažira oko djetetovog problema. Dijete dobiva osjećaj da ima problem i da je taj problem isključivo njegov. Tu još više dobiva osjećaj da s njime nešto ne valja te je u stvari prisiljeno podnositi pritisak cijele obitelji. Zbog ogromnog tereta dijete ne može ostvariti očekivanja bližnjih te još dublje tone u osjećaj da nešto s njim nije u redu. Upravo radi toga da se ne moramo susretati sa sobom i vlastitim greškama najčešće "problem" prebacujemo na djecu ne uviđajući da je problem djeteta problem cijele obitelji.

Kada se dijete destruktivno ponaša potrebno je da se roditelji zapitaju na koji način se odnose jedan prema drugome u svom partnerskom odnosu, te na koji način se odnose prema djetetu.

Djeca najviše uče iz ponašanja roditelja i kopiraju njihovo ponašanje. Stoga se trebamo osvrnuti ne samo na ono što govorimo djeci, već i na način kako se ponašamo, a dječjem ponašanju pristupiti kao pokazatelju dinamike cjelokupnog obiteljskog polja.


3. UVJERENJE: Samo mala djeca trebaju se grliti. Roditelj će razmaziti dijete ako ga svaki put podigne u naručje kada plače.

ODGOVOR: Dijete se ne može razmaziti kontaktom i pažnjom, a to je ono što zagrljaj nudi. Ako se dijete smiri kad ga roditelj podigne, onda je ono i trebalo biti podignuto u naručje. Ovim činom izgrađujemo djetetovu sigurnost i njegovo povjerenje da je netko tu kada mu je teško. Kod novorođenčeta prirodno je da ga se nosi u naručju. Kod starije djece važno je vidjeti zašto dijete želi biti nošeno (želi li kontakt, je li ga je strah ili mu je teško hodati). To ne znači da roditelj treba neprestano nositi dijete, ali važno je da dijete zna da može dobit kontakt i zagrljaj ako treba.

Dovoljno je reći djetetu: "Tu sam ako me trebaš.", i čekati da samo posegne za upravo ovakvom pažnjom kada osjeća da mu treba. Isto vrijedi i za tinejdžere i adolescente.

 

Djeca trebaju kontakt u svim periodima odrastanja, samo se način njegovog primanja mijenja. Nije čudno ako se dijete želi uvući u roditeljski krevet čak i kada je u pubertetu ako ima težak period u školi. Isto tako, važno je djeci reći da ih volimo te se igrati s njima primjereno njihovoj dobi.

Jessica Rockowitz/Unsplash

Nikad ne izbjegavajte fizički kontak sa svojom djecom.


4. UVJERENJE: Dobar je roditelj uvijek nasmiješen i blag prema djetetu.

ODGOVOR: Dijete ne treba blaziranu i lažno nasmiješenu osobu, već roditelja koji reagira prirodno i stvarno. Posve je u redu da smo u odnosu s djetetom i tužni, i ljuti, i u strahu, i radosni, i mirni ... kako god prirodno reagiramo dok god smo konstruktivni.

Dijete osjeti kada reagiramo lažno, kada osjećamo i mislimo jedno, a govorimo drugo. Tada dijete postane zbunjeno i dobiva dvostruke poruke.

Stoga je primjereno, ako smo ljuti to jasno i direktno iskomunicirati. Konstruktivna je ljutnja jasna i mirna, govori što nam nije prihvatljivo i što bi voljeli da dijete napravi. Takvim pristupom možemo objasniti i zašto nam nešto nije u redu te pomoći djetetu da postupno shvati o čemu se radi.

Stvaran roditelj ne traži odgovore izvan roditeljskog odnosa, već ih propitivanjem pronalazi u odnosu s djetetom. Isto tako, on prepoznaje svoje kvalitete i ograničenja te traži podršku i pomoć kada mu treba jer ne možemo i ne trebamo sve sami.


5. UVJERENJE: Dobar roditelj ne viče i nikada se ne ljuti na dijete.

ODGOVOR: Roditelji trebaju biti nježni sa sobom jer su i oni samo ljudi. Svatko ponekad izgubi strpljenje. To ne znači da je vikanje opravdano, ali iz tog iskustva i roditelj i dijete uče. Bitno je da roditelj, za početak, popravi odnos koji je narušio deranjem i to jednostavnom isprikom: "Žao mi je i pogriješio/la sam... nisam trebala vikati na tebe, ali i dalje nije u redu da ti ovo ili ono radiš". Tako dijete uči da ne mora biti savršeno, da je u redu imati granicu i da je u redu ispričati se.

Zadatak roditelja je da shvate kada viču i zašto to rade te ako se vikanje ponavlja da "pogledaju" gdje ne preuzimaju odgovornost i gdje nemaju kapacitet biti smireni i zatim postupno otkriju zašto. Trebamo izražavati ljutnju, ali na smiren, jasan i konstruktivan način te jasno djetetu dati do znanja da neki oblik ponašanja nije u redu, ali bez kritiziranja osobnosti djeteta.


6. UVJERENJE: Ako se dijete suprotstavlja, ne poštuje roditelja.

ODGOVOR: Djeca se rađaju s osjećajem potpune neodvojivosti od svoje majke. Dijete i majka su jedno u emocionalnom životu djeteta. Prvo odvajanje, odnosno, prvi pubertet kojim se dijete počinje osjećati kao individua, a majku više "ne osjeća" kao neodvojivi dio sebe, događa se upravo s prvim "neću". Stoga je dječje "neću" način na koji djeca uče kako postati svoji, sa svojim stavovima, odnosno, kako postati samostalna bića. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice svijeta oko njih.

Djeci, pa onda i tinejdžerima potrebno je da odbace sva naučena uvjerenja kako bi svatko od njih ponovno revidirao i stvorio vlastite stavove.

 

Kada niti razumijemo, niti prihvaćamo dječje "neću", učimo dijete da nema osobnu moć i da granice koje postavlja sa svojim "neću" nisu važne. Važan je dio prihvaćati djetetovo mišljenje i potvrditi ga u svim stvarima koje nisu od životne važnosti. Ako dijete želi ići obučeno u vrtić kao lavić ili superjunak ili s poderanim čarapama to je sasvim u redu i tu su zahtjevi za izmjenama suvišni, no ako hoće gurati ruku u utičnicu - tu granice trebaju biti jasne i čvrste. Ako roditelji dopuste djeci da budu svoji, ali uz to i sigurni, djeca će ih poštovati.


7. UVJERENJE: Dijete mora imati dobre ocjene, jer ako nema neće upisati dobru školu/fakultet i u konačnici bit će neuspješan/a u životu.

ODGOVOR: Naravno da je budućnost vašeg djeteta važna, no sljedeći put kad nakon posla odlučite provesti popodne i večer ponavljajući gradivo koje ste učili prije pokojeg desetljeća, obratite pažnju na to koliko je vaše dijete prisutno i koncentrirano dok učite s njim. Ako ste vi ti koji ulažete više energije u djetetov uspjeh, dijete uči da njegov/njen uspjeh nije zaslužen vlastitim trudom. Također, dijete uči da je trud muka te da su ocjene i uspjeh važniji od unutarnjih interesa, znatiželje i motivacije. Uči da je važnije postati netko uspješan, nego biti ono što jest. Implicitno, na ovaj način potičemo i jačamo nezdravu stranu perfekcionizma koja je zasnovana na unutrašnjem strahu.

Kada vas je strah za budućnost vašeg djeteta, bilo da to djetetu govorite ili samo pokazujete svojim postupcima, dijete se počinje pitati je li dovoljno dobro i pametno. S obzirom na to da djeca uvijek žele udovoljiti roditeljima, povjeruju vašem strahu.

Učenje postaje mučna aktivnost za oboje jer je zasnovana na strahu koji nije imenovan. Taj strah, koji je rijetko osviješten kod djece i kod roditelja, kasnije utječe na rad u srednjoj školi te odabir profesije ili daljnjeg obrazovanja. Djetetu stoga treba dati da samo odradi zadatke koje treba, a vaša je uloga da budete podrška ako postoji nešto što ne razumije. Ok je ako zadaća nije savršena i ako ima grešaka jer će ih dijete ispraviti, a bit će ponosno kada uspije i moći će se osloniti na svoje sposobnosti.


8. UVJERENJE: Dijete i roditelj moraju biti prijatelji.

ODGOVOR: Razni psiholozi i stručnjaci imaju različita stajališta oko ovog uvjerenja. U vremenu kada je ovaj savjet dječjih psihologa obišao svijet, vodeće uvjerenje u roditeljstvu bilo je da dječju narav treba disciplinirati i ukrotiti. Stoga je ovakav pristup bio dugo čekana reakcija na snažan autoritaran stil roditeljstva. S druge strane, s vremenom je ovo uvjerenje u mnogim obiteljima postalo imperativ te je s pravom zbunilo roditelje u situacijama kojima se od njih tražilo da postave jasnu granicu - da kažu djetetu "ne".

Danas razumijemo da djeca trebaju da roditelji budu roditelji, a ne njihovi vršnjaci ili partneri. Djeca se trebaju osjećati sigurno pa onda i slobodno da budu djeca.

 

Kako rastu tražit će više samostalnosti, a roditelj će tražiti i odgovornije ponašanje.

Tretiranje djece kao ravnopravnih individua destruktivno je za njih jer se oni ne mogu i ne trebaju nositi s roditeljskim problemima i nedoumicama, te tako loše utječemo na njihov prirodni proces odrastanja u sigurne i odgovorne pojedince. Stoga predlažemo da se prema djeci odnosimo prijateljski, ali ne kao u ravnopravnom prijateljstvu. Djeca trebaju dijeliti i vjerovati svojim roditeljima, no roditelji ne trebaju na isti način dijeliti svoje priče i probleme s djecom.

Jessica Rockowitz/Unsplash

Uvijek postoji način da djeci riječima objasnimo što rade krivo ili u čemu griješe.


9. UVJERENJE: Nekada je u redu da dijete lupimo po guzi kako bi ozbiljnije shvatilo situaciju.

ODGOVOR: Uvjerenje da djecu treba odgajati pomoću fizičkog kažnjavanja nažalost je još uvijek uvriježeno. Opravdava se time da "ne postoji drugi način" i "da je dijete zaslužilo batine". Iako udaranje djeteta može privremeno zaustaviti nepoželjno ponašanje i time smanjiti frustriranost roditelja, djeca iz takvog ponašanje ne uče kako se nositi sa svojim emocijama. Jedinu stvar koju time uče je da trebaju skrivati svoje ponašanje da ne bi bili kažnjeni i da je u redu ozljeđivati druge. Time se stvara odnos nepovjerenja i ljutnje prema roditelju i jedino što dobivamo u djetetu je strah, a ne poštovanje prema roditelju. Fizički kažnjavana djeca često imaju problema s osjećajem bezvrijednosti, osjećaju se ljuto i bespomoćno, te dugoročno mogu pokazivati agresivno ponašanje prema vršnjacima, poteškoće u koncentraciji i učenju i depresiju.

Često su roditelji koji fizički kažnjavaju djecu i sami u djetinjstvu bili kažnjavani tako, a prenošenjem toga dalje izlaženje je njihova bijesa i nemoći u danoj situaciji.
Udariti dijete nikada ne bi trebala biti opcija.

Trebamo naučiti na konstruktivan način zaustaviti se u situaciji u kojoj nas dijete toliko naljuti, napraviti pauzu, verbalno objasniti djetetu da njegovo ponašanje nije u redu i imati strpljenja za možebitnu emocionalnu buru koje dijete mora proći, te imati povjerenja da će se dijete postupno naučiti nositi sa situacijom, a da mu mi u tome pomažemo ako smo smireni, ali jasni i čvrsti.


10. UVJERENJE: Dijete treba sprječavati kada se dira po genitalijama, jer to što radi nezdravo je.

ODGOVOR: Dječja seksualnost razvija se postupno, a otkriveno je da se ljudski spolni identitet razvija već od rođenja. Djeca između 2. i 4. godine jasno definiraju kojega su spola i jasno im je da imaju različita spolovila. Roditelji često znaju biti zabrinuti kada se djeca diraju po spolovilu ili primijete da dječak od četiri godine ima erekciju. Ono što je bitno znati je to da su spolni organi jedno od mjesta užitka kod svake osobe te da je masturbacija posve normalna i prirodna pojava kod sve djece. Djeca već u dobi od dvije godine pa nadalje prirodno su radoznala i vole istraživati svoja tijela i biti goli.

Reakcija roditelja na dječju seksualnost jedna je od bitnijih poruka koje će obilježiti kasniju seksualnost kroz život.

 

Bilo kakav osjećaj srama ili nelagode koji se pojavljuje kod roditelja vezan uz ovu temu prvenstveno je roditeljev odnos spram vlastite seksualnosti te implicitno pokazuje nesvjesna uvjerenja koje je on/ona stvorila tijekom odrastanja. Važno je pustiti dijete da istražuje svoje tijelo te ako je radoznalo i pita za objašnjenja, objašnjavati mu seksualni razvoj primjereno njegovoj dobi. Ne bi trebali posramljivati dijete, niti reagirati ljuto i uplašeno, već mirno i s razumijevanjem. Ako primijetimo da dijete masturbira u javnosti, važno mu je objasniti da je to što radi skroz u redu, no da je to intimna radnja koju radimo u privatnosti svog doma.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo