nesvjesni svoje snage

Možemo preživjeti osobne tragedije, ali ne možemo ni pokušati ostvariti neki od svojih snova. Tako je to kod nas ljudi...

Hodamo svojim udobnim životima do sljedeće nevolje, kada ćemo opet postati heroji koji će preživjeti sve. Do onda ćemo se nervirati jer se nismo sposobni disciplinirati da smršavimo 5 kilograma, ne možemo se natjerati da korigiramo prehranu i navike, nikako se ne uspijevamo nagovoriti da krenemo s vježbom i tjelesnom aktivnošću


Piše: Jana Krišković Baždarić, vlasnica bloga sincerelyjana


„Nikad ne bih mogla gledati kako netko umire.“ Tu rečenicu sam izgovorila nebrojeno puta. Nisam mogla zamisliti tu sliku, ponajviše od straha od trenutka u kojem se gasi nečiji život, a ti postaješ svjedokom tog (za mene nadzemaljskog) događaja. Bio je to strah od nepoznatog. Strah od neproživljenog. Strah koji sam iskonstruirala sama, kreirajući zamišljene slike koje su daleko od realnosti. Ne mislim pritom da su ove stvarne puno lakše od onih koje sam bila zamislila, ali svakako je osjećaj koji ih prati drugačiji. Kada me zadesio trenutak koji je bio jedan od mojih najvećih strahova - kada mi je pred očima umrla mama i kada sam shvatila da život postoji i nakon tog trenutka, shvatila sam da smo mi ljudi jedna jako žilava i izdržljiva bića.

Svi smo mi proživjeli kojekakve situacije. Boli. Teška iskustva. Nosili se s gomilu nevolja u životu, podnosili ono što smo mislili da ne bismo mogli nikada. A onda nam je pokucalo na vrata. Suočili smo se s nemani, uhvatili je za ruku i izgurali situaciju. Koliko god da je dugo trajala. I evo, tu smo. Živi smo. I kad sada s vremenskom distancom gledamo tu neman s kojom smo se borili, čini nam se kao da je tada u nas ušla neka natprirodna snaga i moć, jer gledajući iz sadašnje pozicije, ne znamo kako bismo to ponovno izgurali. 

A znate li što? Izgurali bismo. Ponovno. I još jednom iza toga. Jer, takvi smo mi ljudi. Spremni podnijeti sve. Spremni pognuti leđa pod teretom najveće nevolje koja nas može snaći.

 

Na tom mjestu čovjek upada u procijep vlastite nevolje.

Istina je da u teškim situacijama nismo iznenada primili neku nadljudsku snagu i moć.

To smo jednostavno mi. Ljudi nesvjesni svoje snage. Nesvjesni svoje moći. Ne znamo uopće da je u nama, a kamoli da je možemo koristiti za nebrojeno stvari u životu.


Skrivanje u svojoj udobnosti

I onda živimo tako da pristajemo biti ljudi koji mogu sve podnijeti, ali će jako malo toga učiniti kada ih netko na to ne tjera. Dok im život ne podmetne nogu i kaže: „Hajde, da vidim sada kako se ustaješ nakon pada, znaš li zaliječiti ranu i hodati ponovno?“  Kad malo bolje razmislim, da nije problema i nevolja, čovjek bi uvijek živio na pola, potpuno nesvjestan svega što se u njemu krije. Nečujno bi koračao provjerenim stazama, skrivao se u svojoj udobnosti i čvrsto se držao za rubove svojih kalupa.


Je li bol podsjetnik da je moguće biti sretan?

Ne siguran, osiguran i zaštićen. Sretan?

Jesu li duga i teška razdoblja podsjetnik da smo izdržljivi onoliko koliko to situacija od nas zahtijeva?

Koliko smo svjesni toga u onim „normalnim“ fazama svojih života?

Gdje je tada naša snaga? Gdje je tada naša moć?

Rekla bih - nigdje na vidiku.

Držimo se svoje udobnosti u kojoj možemo funkcionirati s 50 % svojih kapaciteta, i ako zažmirimo na povremena vlastita nezadovoljstva i neostvarenosti, zapravo nam je sasvim dobro.

Nezadovoljstvo je cijena udobnog života. Cijena na koju smo pristali.

 

Vlastitu snagu skrivamo i od sebe, jer smo negdje duboko u sebi svjesni da smo sposobni za velike stvari. I to nas u jednu ruku ljuti, jer znamo da većinu vremena ne poduzimamo apsolutno ništa kako bismo ih ostvarili.

Hodamo svojim udobnim životima do sljedeće nevolje, kada ćemo opet postati heroji koji će preživjeti sve. Do onda ćemo se nervirati jer se nismo sposobni disciplinirati da smršavimo 5 kilograma, ne možemo se natjerati da korigiramo prehranu i navike, nikako se ne uspijevamo nagovoriti da krenemo s vježbom i tjelesnom aktivnošću.

Do onda ćemo planirati stvari koje nikada nećemo pokrenuti, proklinjati mjesto na kojem se nalazimo i s kojeg se ne možemo pomaknuti ni pedalj dalje. Naučiti ono što smo si zadali, krenuti ostvarivati svoje planove i ciljeve. Ništa od toga nećemo napraviti, jer ne znamo kako bismo. Preteško je. Neostvarivo je. Ne isplati se. Ne možemo mi to.

Sve do trenutka kada dođemo u situaciju za koju nismo ni sanjali da je možemo preživjeti, a kamoli iznijeti na leđima kao junaci, a učinimo baš to.

Jer tako je to kod nas ljudi. Možemo preživjeti ratove, ali ne možemo skinuti tri kilograma. Možemo preživjeti osobne tragedije, ali ne možemo ni pokušati ostvariti neki od svojih snova.

Nije li to zabrinjavajuća spoznaja? Da smo odabrali život u kojem ćemo rabiti svoju snagu, sposobnosti i moć tek u trenutku kada netko u nas počne pucati? Bio to život sam, ili netko drugi. Nije li zabrinjavajuće što smo kompletna ljudska bića samo kada to MORAMO biti? Zašto u takvim situacijama ne odustanemo od svega, kao što svakodnevno odustajemo od djelića sebe, prečesto ne radeći ništa da bismo bili sretni i ispunjeni? Zašto se tako zdušno branimo od nevolja, a kada je u pitanju naša sreća, nju propuštamo bez imalo borbe?


Nije li to poziv da promijenimo nešto u svom pogledu na život?

Nije li to poziv da ispod onih slojeva nezadovoljstva iščupamo sve one stvari koje nam stavljaju osmijeh na lice? Sve ono što smo htjeli, a nikada se tome nismo posvetili? Sve ono što smo planirali, ali nikada nije došao pravi trenutak za to? Sve ono što nas čini nama, ali smo to prodali za udobnost života koja nas ponekad žulja do granica izdržljivosti.

Ne čekaj sljedeću nevolju, jer i za sreću se treba boriti.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo