Noć kad je mjesec obasjao nebo, u maloj sobi s pogledom na vrt, tišina me prisjetila, koliko je čovjek zapravo sam. I nije to ona fina samoća, u kojoj se odmara duša, a tijelo bez ijednog zgrčenog mišića opušteno sjedi, sa šalicom zelenog čaja, čije mi lagano ispijanje stvara dodatnu ugodu.
Borim se s nesanicom
Dok ukućani spavaju, ja se borim s nesanicom i još niz popratnih pojava, koje se prilijepe uz nju. Odavno sam prestala buditi ikoga da bdije uz mene, jer sam uvidjela da su sve boli, samo moje. Ona prijašnja isprazna sjedenja i poneka podijeljena riječ, iako je za mene imala koristi, drugima je očito dizala živce, remeteći im ustaljenu praksu.
Nestala vremena
Neki su željeli čitati knjigu, neki pogledati film, neki se seksualno rasteretiti od svakidašnjih briga… u prijevodu pusti me na miru. Isprava sam buljila u prazno kao hipnotizirana, pitajući se gdje su nestala vremena u kojima je vrijedilo pravilo, svi za jednog, jedan za sve. Otkada se uvelo pravilo, ako me trebaš, probudi me, nazovi me… dugo mi je trebalo da si priznam, ja tako ne mogu.
Izlizana fraza
Ne želim prosjačiti ničije prisustvo, izvlačiti riječi, dok sam ionako u teškom stanju. Ona izlizana fraza, uvijek sam tu za tebe, kada me zatrebaš, izlizala je moje povjerenje u ljude. Jer, nije čovjek s čovjekom iz potrebe, nego iz ljubavi. Ali, tko dobro prati i gleda ne može mu promaknuti, kako je ljubav promijenila ime, a promjena imena esencije života, promijenila je i međuljudske odnose. Oni su danas zategnuti, nategnuti, nametnuti, nimalo ujednačeni, s upitnim povjerenjem u bilo koga.
Povjerenje u sebe
Moja izoliranost od svega, započela je prije opasnog 'posjetitelja' korone. U početku me jako protresla, po Richteru skoro 7,0. Iako me osjećaj izoliranosti uplašio i izbio zrak iz pluća, nisam si dopustila rušenje vlastite vrijednosti, potrebitog povjerenja u sebe. Sve što te dobro prodrma, nečemu dobrom i posluži.
Naučila sam da jedna lasta ne čini proljeće, a kada svi skaču s mosta, ja ću ostati na mostu. Ali, potražit ću most u sebi, jer dok čovjek ne izgubi glavu, sve može povratiti i iznova izgraditi. Budem li morala i puzati, ipak ću reći, život je lijep. Jer, povjerenje, kako ću opet stati na svoje noge neću iznevjeriti.
Prednosti prekretnice
I u izoliranosti ima puteva, ako je proglasim pozitivnom prekretnicom, a ne nužnom nevoljom. U svakoj prekretnici ima prednosti. Možda mi se otvori duhovni uvid, spoznaja sebe u nekom drugom obliku. Treba probati. Uostalom, zar u životu nije sve proba, pred glavni nastup? Zato ću ja probati napisati ljudima priču.
Čarobni impuls
U davna vremena muškarac je pronašao ženu, još dok je bila bezimena, a on bezimeni. Nisu ih spojila imena, nego neki unutarnji podražaj. Taj čarobni impuls bliskosti povezao je i njihove potencijale. Nijedno nije tada znalo što je ljubav, samo su slijedili neki njima nepoznat, ali itekako pouzdan osjećaj da će zajedno lakše stvarati i trajati.
Ljubav
I nisu razmišljali što ima, a što nema smisla. Smisao su bili jedno drugom. Iako oboje ljudi, muškarac je bio razum, a žena duša. Što ona osmisli, on ispuni. Živjeli su na otoku. On je izgradio kućicu od blata i bambusa, te ponekog kamena. Ona je pronašla pitku vodu. Dok je on lovio ribu ili divljač, ona je brala plodove prirode.
Iz dana u noć, zbog povjerenja jednog u drugog i u sebe same, smisao je dobio ime. Ljubav.
Sve je moguće
Prepušteni tom izuzetnom osjećaju, razum i duša funkcionirali su kao jedno. Dokaz, dok voliš, sve je moguće, sve je prihvatljivo. A kada nešto prihvatiš, tada i shvatiš. To je ono drvo spoznaje za kojim se traga oduvijek. Postati Učitelj. Ali koga učiti na praznom otoku?, uputio je muškarac pitanje ženi. Tko osvijesti veličajnost ljubavi, ljudi ga nađu, odgovorila je.
Prvi čovjek
Prošlo je još mnogo svanuća i sumraka, dana i noći prije pojave prvog čovjeka. Doživio je brodolom. Kada su ga pronašli na pijesku, bio je bez svijesti, pun modrica i porezotina. Dugo je lebdio između života i smrti. Njegovali su ga biljkama i svojom ljubavlju.
Tri bića na otoku
I baš u vrijeme izlazećeg sunca otvorio je oči. Oporavak je išao vrlo sporo, jer je posljedica brodoloma bila amnezija. Sada su na otoku bila tri bezimena bića. Dvoje koji nisu poznavali stres i jedan pod stresom. Njegovo ponašanje uzrokovano stresom, prihvatili su mirno. I njega su odlučili učili miru. Šetnjom po otoku pričali su mu o jednostavnosti života, koju mu samo predaja ljubavi može pružiti.
Razumjeli su...
On ih je gledao kao da su došli s Marsa. Nazvao ih je divljacima, izvrijeđao, popljuvao i ponavljao kako želi otići, vratiti se svom načinu života. Nisu uzvratili. Rekli mu idi. Počeo je vikati na njih, govoriti o mržnji i prema njima i prema otoku. Razumjeli su, ali on je svaki pokušaj njihovog prilaženja i objašnjenja odbio.
Ako želiš sebe mržnjom hraniti, samo daj, rekao mu je muškarac koji je spoznao fenomen života. Nakon nekoliko dana treći bezimeni počeo je moliti. Upitali su ga:
- Kome se moliš?
- Bogu, sada je odgovorio mirnije. Pokazao im je prema nebu i objasnio kako je Njegov dom gore.
- Kako znaš? Jesi li bio gore?
- Ne moram biti gore, da bih to znao. Da je dolje, valjda bi ga vidio, ponovno je gubio duševni mir.
- Pa ne možeš ga vidjeti, jer je u tebi. Dok odvajaš Boga od čovjeka, nitko ti ne može pomoći. Ni čovjek ni Bog.
Naš bezimeni ostao je otoku i shvatio da je manje zaista više.
MISAO TJEDNA Ako daješ ljubavlju, ne opterećuj se hoće li ti biti uzvraćeno.