Na putu samouništenja

Moja anoreksija bila je rezultat teškog unutarnjeg nezadovoljstva, a spasila me jedna ključna spoznaja

Čovjek se čak i maštom može predozirati. Predoziranje počinje onog trenutka kad mašta prelazi u izmišljeno. To je ona prividna crta koju nije uvijek lako uhvatiti i zaustaviti na vrijeme

Osjećam se kao riba na suhom. Jedva dišem, jer sam potrošena i prevarena. Prevarilo me vrijeme. Dok su drugi živjeli samo da im vrijeme prođe, meni ga nikad nije bilo dovoljno. Postala sam ovisna o toj važnoj vremenskoj 'metli' zbog koje sam trčala ispred vremena, radila preko vremena, ne usudila se trošiti vrijeme uzalud… Tek kad me omča vremena toliko stegla oko vrata i skoro ugušila, shvatila sam.

Podizanje ruke na sebe

Došlo je vrijeme za reorganizaciju i restauraciju svega što sam do tada činila. Počela sam raditi na sebi, kreirajući novi pristup svemu. Nastaviti živjeti u prividu kako lijepo izgledam, a zapravo biti anoreksična... Svi su me pitali što se sa mnom događa, jesam li bolesna, imam li problema, kako to izgledam… ali se nitko nije potrudio i skresao mi ravno u lice istinu koja je mogla kobno završiti. Ustvari su mi zaobilazno poručili neka se pobrinem sama o sebi i prepustili me samoj sebi. Nitko se nije istinski zapitao zašto sam krenula na put samouništenja, jer anoreksija je indirektno podizanje ruke na sebe.

Nije to hirovitost

U svemu postoji pozadina, ali ako se o njoj ne progovori na vrijeme i ako se prekasno reagira, posljedice mogu biti dugoročne ili tragične. Od anoreksije se ne oboli zbog hirovitosti, nego zbog teško nosivog unutarnjeg nezadovoljstva. A kada nezadovoljstvo postane neizdrživo, tada se u čovjeka ušulja osjećaj osvete. Osveta uvijek ide u dva smjera. Prema onima zbog kojih smo se doveli u to stanje i prema samome sebi. Najteže se suočiti sa stvarnošću, jer ona podrazumijeva i poduzimanje što mi ljudi ako je ikako moguće pokušavamo izbjegavati, prepuštajući to nekome drugom.

Zona privida

Lakše je maštati, ali prilikom toga svakako treba uzeti u obzir, da se čovjek čak i maštom može predozirati. Predoziranje počinje onog trenutka kad mašta prelazi u izmišljeno. To je ona prividna crta koju nije uvijek lako uhvatiti i zaustaviti na vrijeme. Na raspolaganju imamo niz primjera koje je svatko od nas čuo u životu. I od drugih i od samog sebe. Priču o investicijama, a u novčaniku par lipa, hvaljenje zavodničkim osobinama, a 'komada' ni na vidiku, obline su mi prekrasne, a vaga pokazuje kriznu razinu težine po život… Postanemo li svjesni da smo ušli u zonu privida, naš sljedeći potez trebao bi biti osvješćivanje.

Međutim, psiha čovjeka čudan je aparat. Ponekad krene za osvetom. Kako osveta na tuđoj koži inzistira na planskom programu, veća je vjerojatnost da će osvetu zaokrenuti  prema samom sebi. Osveta je dokaz pritajene mržnje, pa upravo zbog nje razmišljanja o posljedicama na zadnjem su mjestu.

 

Čovjek je ovisan o primjećivanju sebe kao bića, svojih vrijednosti, pa ako to izostane, ne izostane i zamolba u njegovim očima ispisana krupnim slovima:

- Ne podcijeni moje samokažnjavanje, ne ostavljaj me da ga sama rješavam, jer ono što se danas sa mnom događa, sutra se može dogoditi tebi.

Nema garancije hoće li lokalni problemi postati globalni. Jer, u životu svakog čovjeka postoji period koji ne može savladati sam i kada mu je pomoć drugih ljudi neophodna.

Želja za pripadnošću

Kako je moj krizni stožer u vrijeme moje anoreksije potpuno zakazao, spas u zadnji čas potražila sam u razgovoru sebe sa sobom. Počela sam živjeti po principu "use, nase i podase". Potrebe života smanjila sam na minimum. Vino, gitare i poneko pileće krilce postalo mi je dovoljno da se razveselim. Teleću koljenicu kojom sam prije dokazivala svoj status druge je hranila, a mene izgladnjivala. Shvatila sam koliko sam sebe zanemarila. Slušajući lažna poticajna obećanja ili njihove hvale vrijedne jadikovke, moj je energetski napon bivao sve slabiji.

Anoreksija je bila dokaz kako sam u stvari podnosila nepodnošljivo zbog želje za pripadnošću, a zapravo sam sebe izložila alergiji suživota s ljudima čiji su interesi bili potpuno drugačiji od mojih. Svim tim ispraznim dušama koje su se zajedno sa mnom okupljale na roštiljima, zahvalila sam na daljnjoj suradnji. Više nisam izrekla doviđenja, nego zbogom.

Shvatila sam koliko me zamaraju po sto puta prepričavane priče s dodatkom izmišljenog sadržaja. Prekrižila sam na listi svog života depresivce, iluzioniste, utopiste, lobiste… i okružila se ljudima koji pored svih nevolja nisu izgubili smisao za dosjetke i humor.

 

Smijeh je postao moj primarni spasitelj, jer mi je polako gasio pritajenu mržnju, vraćajući ljubav prema sebi. Počela sam osjećati duševni mir čim sam izbacila iz svog života sve usiljeno i prisiljeno. Do tada sam jela sebe, a od tada sam počela jesti zbog sebe. Shvatila sam da sam predugo stajala na krivom mjestu s potpuno krivim ljudima, osjećajući se među njima kao odraslo siroče. Predugo mi je trebalo i da uhvatim svoja kriva uvjerenja kako veliki broj prijatelja, poznanika… nije garancija pomoći, već kurvanjsko prebacivanje loptice. Zato je bolje imati jednog ali vrijednog supatnika, nego bezbroj tračera koji te doživljavaju kao pločnik na kojem ostavljaju svoje blato. Slušajući godinama ta divna ljudska stvorenja potpuno sam smetnula s uma značenje dijaloga sebe sa sobom, jer sam se podredila njihovom načinu života, čime je moj duhovni dio postajao sve siromašniji.

Nova mantra

Život  mi se vrtio u krug čega sam odbijala biti svjesna zbog straha, da će me proglasiti asocijalnom osobom. Sve su krize života izlječive kada promijenim uvjete, postala je moja mantra. Dotadašnja me kalkulacija za koju bi lagala ako kažem kako je nisam bila svjesna i uvela u rizik, zbog čega sam i postala rizična skupina. Zapela sam, posrnula i pala u ponor anoreksije. I izliječila se. Kako? Spoznajom, da je dno ponekad važnije od vrha.

Jer, tek na dnu čovjek najbolje upozna sebe i tek je tada u stanju prijeći s riječi na djela. Tek tada zna što zaista hoće ili neće, što zaista voli ili ne voli.

Na vrhu se uvijek koleba.

MISAO TJEDNA

Kakav trag u vremenu ostavljamo, takav nam trag vrijeme vraća.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo