Krivnja je emocionalno stanje koje se javlja kada učinimo nešto loše za što smatramo da nismo smjeli učiniti ili kada ne učinimo nešto za što vjerujemo da smo trebali. Nevjerojatno je kako nas krivnja može pratiti i u trenutku preplaviti, čak i zbog posve nebitnih stvari u našem životu.
Pri tome ne mislim na osjećaj krivnje koji do određene granice može biti korisna emocija koja nam omogućuje propitivanje svojih postupaka i vrijednosti. Kada učinimo nešto loše drugima ili sebi i kada se zbog toga osjećamo loše, trudit ćemo se to ispraviti. Ovaj oblik krivnje nastoji zadržati ljude u društveno prihvatljivim okvirima. To je naš 'glas savjesti' koji nas drži na pravom putu.
Za razliku od njega, nezdravi osjećaj krivnje nas neprestano nagoni da se zbog nečega osjećamo krivima.
To je projicirana krivnja koju nam nameću bliske osobe kada postavimo osobne granice i ne udovoljimo njihovim željama i očekivanjima. Primjerice, vrlo jak osjećaj krivnje nam se javlja kada nam bliska osoba kaže 'učinila bi to da ti je doista stalo do mene'. Na taj način nam izravno ili neizravno šalje poruku da smo sebični ukoliko ne učinimo to što se od nas traži.
Bez obzira na to tko nam takvu krivnju nameće, njena uloga i svrha je manipulacija. Na svjesnoj razini ju možemo i poricati, ali duboko u nama nas može mučiti danima. Problem je kada se takve situacije dogode ljudima koji se cijeli život osjećaju krivima zbog mnogočega. Oni zbog toga više nisu u mogućnosti razlikovati kada su nešto doista krivo napravili, a kada nisu.
Možemo se osjećati krivima i za nešto nad čime nismo imali kontrolu te se danima i godinama 'grizemo' i teško prihvaćamo da nismo mogli drugačije.
Krivnja se može pojaviti i uslijed iracionalne ideje da ne zaslužujemo živjeti (što se zna dogoditi kod osoba koje su preživjele po život opasne situacije u kojima su njima bliske osobe poginule, npr. u prometnoj nesreći). Takva krivnja se nažalost javlja vrlo često i iznimno je štetna i destruktivna.
Također, ponekad možemo osjećati krivnju radi zamišljenih seksualnih ili agresivnih fantazija.
Sram kao osuda sebe
Kada se sramimo, imamo potrebu za skrivanjem. Osjećamo da smo manje vrijedni i da smo neadekvatni te na neki način osuđujemo sami sebe. Većina ljudi koja osjeća sram želi biti nevidljiva. Samim time, ukoliko se nalaze u situacijama u kojima su izloženi te je pažnja usmjerena na njih, imaju očajničku želju da se povuku. Sram ima potencijal promijeniti način na koji vidimo sebe i može dovesti do dugotrajnih društvenih, profesionalnih i seksualnih poteškoća. Također može utjecati i na druga područja naših života.
Životne okolnosti kao što su gubitak zaposlenja, nevjera, razvod ili čak problematična djeca mogu prouzročiti snažan osjećaj srama. Bez obzira na to je li proizašao iz našeg unutarnjeg stanja ili kao rezultat nečijeg djelovanja, sram negativno utječe na svako područje života.
On može trajati kratko vrijeme ili može biti temeljno iskustvo samoga sebe. Za neke ljude osjećaj srama može započeti u djetinjstvu i nastaviti se tijekom cjelokupne odrasle dobi. On je posljedica osjećaja naše bezvrijednosti. Ljudi koji osjećaju sram duboko vjeruju da nisu vrijedni i da zaslužuju odbacivanje. Iz djetinjstva obično nose poruku 'nešto sa mnom nije u redu'. Ti pojedinci mogu biti svjesni takvih osjećaja, a može se razviti depresija ili neki oblik anksioznosti.
Ponekad nismo svjesni srama koji je vješto zamaskiran pod maskom narcizma ili ekstremnih ponašanja kao što su, primjerice, ovisnosti ili epizode gnjeva. Sram također može dovesti do razvoja samoozljeđivanja i poremećaja prehrane.
Pojedini ljudi koji su uvjereni da su nevredni žive svoje živote na način da čim više istaknu svoju nevrijednost. Samim time su često alkoholičari, ovisnici o drogama ili kriminalci. Oni, poput svih nas, imaju žarku želju da budu viđeni i priznati. No, s obzirom na to da vjeruju da ne vrijede, imaju snažnu potrebu to dokazati osobama koje ih okružuju.
Krivnja i sram idu ruku pod ruku
Kada se osjećamo krivima riječ je o nečemu što smo učinili, a kada osjećamo sram, sramimo se toga što jesmo pa o sebi mislimo da smo loši.
Kada se osjećamo krivima trebamo se naučiti da je u redu raditi greške, a kada osjećamo sram trebamo osvijestiti da smo dovoljno dobri i kako je u redu biti to što jesmo.
Krivnja i sram su slične emocije budući da obje uključuju negativnu reakciju prema nama samima. One idu ruku pod ruku i hrane jedno drugo. Osjećamo krivnju zbog nekih naših djela koja nam se čine nepopravljivima što pak dovodi do osjećaja bezvrijednosti. On nadalje vodi do osjećaja srama i u konačnici do ponavljanja tog cjelokupnog ciklusa.
Što pomaže
Terapija omogućuje ljudima da nadiđu svoje osjećaje krivnje i srama na način da počnu promatrati svoj život kroz objektivnu perspektivu.
Svatko od nas će tijekom života proći kroz niz situacija u kojima će doći do osjećaja krivnje i srama. Neizbježno je da će na tim točkama osjećaji biti intenzivniji u odnosu na druge. Učenjem načina na koje možemo upravljati svojim osjećajima krivnje i srama razvit ćemo otpornost i manje se opterećivati onim emocijama koje nam ne služe na dobro.
Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo u našoj prošlosti, a pogreške su neizbježan sastavni dio života. No, možemo izabrati ne ostati zaglavljeni u nekom trenutku i krenuti naprijed. Možemo si osvijestiti da smo radili najbolje što smo mogli, s resursima i saznanjima koji su nam u tom trenutku bili na raspolaganju.
Kroz psihoterapiju se učimo kako prihvatiti odgovornost za svoj život, upoznajemo svoje vrijednosti i učimo kako zaustaviti onu lošu misao u našim glavama koja nam ponavlja da smo krivi i bezvrijedni.
Tražite drugo mišljenje, novu perspektivu, a ne znate kako i od kuda krenuti?
Ivanka