Piše: Tomislav Senečić, predavač u programu Svjesno roditeljstvo i voditelj Centar za integrativni razvoj • svjesno-roditeljstvo.com
Saznanja o važnosti ranog razvojnog perioda postojala su i prije napretka znanosti u oblasti istraživanja mozga. Još od početaka psihoanalize, Freuda, kasnije Melanie Klein, Margharet Mahler, Donalda Winicott, Wiliam Fairbairn; psihoanalitičari su promatrali rani razvoj djeteta i njegovu vezu s kasnijom formacijom osobnosti. Svojim pionirskim radom udarili su temelj kliničkoj psihologiji i objektnim relacijama, granom psihologije koja se bavi dinamikom između djeteta i okoline (primarnog skrbnika). Usprkos svim tim fantastičnim otkrićima i doprinosu znanosti, važnost ranog razvoja od 0-3 godine bila je zanemarena u široj društvenoj zajednici. Taj daleki zaboravljeni period činio nam se pomalo apstraktan i nedefiniran.
Nešto čega se ne sjećamo vjerojatno i ne postoji. Čak je i klasičan psihoterapijski proces zaobilazio taj period i bio fiksiran na događaje koji su nastali u periodu nakon tri godine i za koje postoji jasno sjećanje.
Razvojem tehnologije i neuroznanosti dolazi se do revolucije u psihološkim disciplinama. Spoznaja da uvjeti i iskustva iz tog najranijeg perioda najviše oblikuju naš mozak (neuroplasticizam) i postavljaju matricu za našu kasniju psihološku strukturu snažno je utjecala na razumijevanje različitih psihopatologija i obrazaca ponašanja. Također je utjecalo i na psihoterapijski pristup u radu s klijentima. Danas je psihoterapijski rad bez znanja o najranijem periodu limitiran i neučinkovit.
Ni godine iza ne smijemo zanemariti
Kako svako novo otkriće nosi i nove trendove, rani razvoj postao je apsolutni hit često prenaglašavan zaboravljajući važnost i razvojnih faza nakon treće godine.
Važnost ranog razvoja ogleda se u odnosu djeteta (subjekta) s okolinom (objektom). Unutar tog odnosa dešavaju se ritmovi regulacije djeteta koji će postati temelj daljnje strukture naše osobnosti. Dijete u toj najranijoj fazi života doživljava iskustva koja su mu neugodna (glad, hladnoća, nedostatak kontakta, iritacija pelenama..itd). U gorem slučaju neki oblik roditeljskog zanemarivanja ili nedostatka kapaciteta roditelja da adekvatno brinu o djetetovim potrebama dovode djecu u stanje anksioznosti. Ako se djetetu ne pomogne dijete počinje doživljavati takozvanu neizdrživu anksioznost koja afektira nervni sistem i ako nema adekvatne regulacije tj. roditeljske sposobnosti da umiri dijete, posljedice će se manifestirati u vidu naše kasnije nesposobnosti da se umirimo.
Cijeli naš kasniji život bit će okrenut prema traženju regulacije. Iz te problematike rađaju se sve vrste ovisnosti koje nisu ništa drugo nego iskrivljeni pokušaj dobivanja davno nedoživljene regulacije od strane majke kroz topli kontakt, strpljenje i prisutnost. Mogućnost dubljeg prepuštanja i doživljavanja svijeta kroz zadovoljstvo i užitak ostaje limitiran ili potpuno nedostupan. Naša sposobnost da odgovorimo na stres je slaba što postaje podloga za kasniji razvoj psihopatologije na svim razinama i može biti okidač za bolesti. U terapijskom procesu osoba je okrenuta ka traženju i građenju kapaciteta za umirenjem i regulacijom. Iz ovoga možemo vidjeti važnost naših najranijih iskustava i njihovu vezu s našim kasnijim životom.
Zašto je to važno
Od izuzetne važnosti iz ovog perioda je način na koji ćemo formirati vezu između nas i svijeta, tj. majke. Ukoliko je okolina (majka), bila prisutna, topla i strpljiva, dijete će biti zrcaljeno u pozitivnom. To utječe na kasniju izgradnju slike o sebi tj. dubljeg doživljaja sebe koji će se temeljiti na osjećaju "ja sam OK"! U suprotnom razvit ćemo negativnu i nesigurnu sliku o sebi samom sebi i stvorit ćemo osobnost temeljenu na strahu, neadekvatnosti i sramu. Zaključak je da osnovu načina na koji smo zrcaljeni od okoline u tom najranijem periodu stvaramo unutarnju sliku sebe.
'Nedovršena' posla
Ta prva veza između nas i svijeta tj. iskustva tog početnog vezivanja za objekte (osobe oko nas) odredit će način na koji ćemo kasnije stvarati i graditi odnose s našom okolinom. Tu se prvenstveno misli na partnerstvo. Ako je majka ili bilo koji drugi skrbnik bio dostupan, dovoljno prisutan i nije povlačio svoju ljubav, a dijete držano sa strpljenjem i adekvatnom brigom, razvit će se osobnost koja će prvenstveno imati kapacitet da se može otvoriti ljubavi, bez straha da će pritom biti povrijeđena ili da će "izgubiti sebe". Imat će pozitivnu sliku o sebi i neće tolerirati odnose koji su za nju štetni. Takvu vrstu izgrađene sposobnosti za odnos zovemo "sigurnim vezivanjem". U suprotnom imamo "nesigurno vezivanje". Tu se radi o tome da će osoba tražiti od svojih partnera da mu pruže sve ono što je izostalo od roditelja. Tu prvenstveno mislim na osjećaj sigurnosti, vrijednosti i poštovanja. Osoba će u tom slučaju živjeti u nekom stanju emocionalne regresije konstantno tražeći od svijeta da dovrši ono što je u njemu ostalo nedovršeno. Tu je naravno podloga za sve konflikte unutar partnerstva gdje osoba iz duboko nesvjesnog na svog partnera projicira roditelja. Ako se partneri sukobe iz tog dijela svoje najranije nerazjašnjene problematike gotovo je nemoguće naći izlaz ako ne postanu svjesne da je sukob kreiran iz prostora njihovog najranijeg djetinjstva.
Cijeli naš život može proći i najčešće prolazi u nesvjesnim pokušajima da ispravimo traume iz perioda našeg ranog razvoja. Ako to ne osvijestimo i ne počnemo raditi na tome naš život može postati iskustvo kontinuirane patnje, a da ne razumijemo zašto nam se to događa.
No, jednom kad uronimo u istraživanje našeg unutarnjeg psihičkog prostora shvatit ćemo da jedino mi imamo "ključeve u rukama" za promjenu svih onih negativnih obrazaca koji eventualno upravljaju našim životom i da možemo sebe izregulirati i naći umirenje na zdrav, prirodan i konstruktivan način.